Ima više od deset godina otkako sam krenuo iz Londona u pohabanom Berlingo kombiju bez grijanja, i prevezao svoju oskudnu imovinu preko Europe okovane snijegom kako bih započeo svoj novi život u Dalmaciji. Nakon dva dana tokom kojih nisam vidio ničeg osim bijelog prekrivača, podno planinskog prijevoja ukazao mi se grad Split u svom punom sjaju, sa stablima palmi i obiljem zelenila, te blistavim Jadranom iza svojih leđa. Već sam se osjećao kao kod kuće. Uz suprugu Dalmatinku i dvoje djece, deset godina je proletjelo kao u tren, ali nikad nisam zaboravio kakav je moj prvi dojam o Dalmaciji bio, a kakva je Dalmacija danas, i kako je promijenila i mene samog. Na bolje. U Dalmaciji uvijek ima vremena, pa i u ovo sve frenetičnije moderno doba. Život i posao, koji su mi prije deset godina predstavljali frustraciju, sada se vrte oko odrađivanja obaveza uz ležerni cappuccino u kafiću na obali. U Dalmaciji se poslovni razgovori rijetko se obavljaju u uredu, češće tijekom opuštenog ispijanja kave koje je dio legendarne dalmatinske kulture. Ako izuzmemo prigode poput vjenčanja, već cijelo
desetljeće nisam obukao odijelo. S obzirom da dolazim iz Manchestera, gdje se u globaliziranim supermarketima tokom cijele godine mogu nabaviti pristojne rajčice, ograničena dostupnost sezonskog voća i povrća bila mi je početni šok, ublažen bogatstvom i svježinom plodova dalmatinskog tla. Nekoć ne bih znao prepoznati drvo masline, a danas je sezona berbe jedno od najželjnije iščekivanih obiteljskih događanja u godini. Dalmacija s vremenom veže uz prirodu čak i najzagriženijeg gradskog čovjeka, pa većina mojih putovanja ka dalekim rođacima u neizostavan dio prtljage uključuje i povrće. U Dalmaciji nema mnogo novca, svakodnevna borba za preživljavanje realitet je mnogih obitelji. Dolazeći iz kapitalističkog društva u kojem novac caruje, svjestan sam da su ovdašnje plaće smiješno malene u usporedbi s onim britanskim, ali način života je ono što čini ovo mjesto mnogo
bogatijim, i pogodnijim za odgoj djece.
Najprimamljiviji besplatni bazen na svijetu – Jadran – je na kraju ulice, a snažan osjećaj obitelji služi kao učinkovit društveni štit u kriznim vremenima. Malo je mjesta na svijetu ovako sigurno za djecu. Urođena dobrota, hrana koju daju i kopno i more, te zdrava klima i priroda, bogatstva su koja se ne mogu kupiti novcem, te ih znatno bogatiji turisti zamjećuju i na
njima zavide. Nigdje na svijetu anegdota o bogatašu i ribaru nije tako istinita kao u Dalmaciji. Društvo je to koje je prokrčilo svoj put kroz povijest svakodnevno se odupirući centralnoj vlasti, a skori ulaz u EU bit će najnoviji test za nezavisnost regije. Nedugo nakon što sam se preselio, čekao sam svog odvjetnika, koji je dogovarao iznos svoje naknade s klijentom, pekarom. Odvjetnik je odmahnuo glavom kad je susret završio. Što da učini s četiri štruce kruha dnevno, svaki dan tokom naredne tri godine? Električar dolazi kući na ručak s ulovom ribe, plaćom od svoga klijenta – ribara, građevinar je isplaćen s nekoliko litara vina. Takva je razmjena u krvi ljudi Dalmacije, i nadam se da nova europska zbilja neće suviše izmijeniti ovdašnji način življenja. Kako godine prolaze, moj nekadašnji život u Engleskoj sve se više doima neprivlačnim i nestvarnim. Sjedeći u kratkim hlačama u mjesecu travnju u kafiću okupanom kasnim jutarnjim suncem i radeći za svojim računalom, ponekad razmišljam o mogućnosti da se vratim tom prošlom životu. Jednostavno ne mogu, jer jednom kad dalmatinski način života uđe u krv, nema povratka.
Isprobajte ga i sami!
Paul Bradbury
[nivo effect=”fade” directionNav=”disable” width=”720 px” height=”360px”]
[image]http://hotspots.net.hr/wp-content/uploads/2013/09/408830_10151186331054101_1282082678_n.jpg[/image]
[image]http://hotspots.net.hr/wp-content/uploads/2013/09/horses-humac-hvar.jpg[/image]
[image]http://hotspots.net.hr/wp-content/uploads/2013/09/Mina.jpg[/image]
[/nivo]
