Kako napraviti srca sa Sardinije? Pročitajte recept sa Okusi.eu!
[:HR]Valentinovo nam je prošlo, pa se polagano stišava euforija oko bombona, čokolada, srca, ruža, ljubavnih pisama i ostalih dodataka koji ga čine (ponešto komercijaliziranim) praznikom ljubavi.
Mi vjerujemo da bi ljubav (u njenim različitim raskošnim oblicima i nijansama), trebalo slaviti svaki dan cijele godine, te vam donosimo specijalni recept za kolačiće u obliku srca, sa partnerskog portala Okusi.eu.
U njemu ćete naučiti kako izraditi srca sa predivne Sardinije koji u svojoj jezgri sadrže ukusno punjenje od meda i badema uz dodatak šafrana te se tamo poklanjanju mladencima za vječanje.
Ukoliko vas zanima izrada recepta, iza bloga samo kliknite na poveznicu gdje ćete naći precizne upute i sastojke vezane za izradu ovog ljupkog i neobičnog kolača.
SRCA SA SARDINIJE
Na Sardiniji se ovi kolačići ukrašavaju posebnim priborom i perlicama te poklanjaju mladencima za vjenčanje. Kolačići su izuzetno zdravi, priprema ih se BEZ šećera i što je najbolje – mogu dugo stajati.
Punjenje je uglavnom od meda i badema uz dodatak šafrana. Sardinija je jedan od najvećih proizvođača šafrana u Europi, u svijetu je to Iran. Na ovom linku se može pročitati malo više o ovom začinu kao i da je šafran na Sardiniji korišten od doba Feničana, uglavnom za bojanje te u medicinske svrhe.
Ovi su kolačići porijeklom iz unutrašnjosti otoka Sardinije, iz gradića Nuoro. U Nuoru sam po prvi put bila prije desetak godina te posjetila i obližnji Orgosolo koji je danas najpoznatiji po svojim Murales odnosno slikama iz života te političkim i svjetskim događajima naslikanim na zidovima kuća. Mjesto je upravo fantastično i nezaobilazno iako u njega svatko ulazi s čvorom u želucu. Orgosolo je naime bio poznat i po svojim banditima i otmičarima bogataša te krvnoj osveti. No vratimo se radije na hranu. Iz ove regije treba u svakom slučaju ponijeti pokoju vrstu Pecorina, posebnog suhog kruha te neke od čuvenih slatkiša, poput ovih posebnih Srca.
Uzmite si dosta vremena za ove kolačiće ili prvo pripremite punjenje, ostavite ga da odstoji i tek onda prionite na tijesto i izradu i ukrašavanje kolačića.
Ovi se kolačići najčešće izrađuju u obliku srca, kapi, ptica te ukrašavaju posebnim alatom pa će vam biti potrebno malo improvizacije. Uzmite po mogućnosti dvije veličine formice za kekse u obliku srca (ptice i čega god želite). Trebat će vam i rezalica za pizzu i kolače (valovita), pinceta a tko ima neka uzme i pribor za rad s fondanom.
A kako izraditi srca i što vam je za izradu potrebno, kliknite na recept i posjetite portal Okusi.eu te pronađite brojne maštovite recepte svijeta i inspirirajte se nekima od njih koje su za vas sastavili vješti blogeri/putnici u potrazi za najboljim okusima.
Autor teksta: Helena Varendorff
Fotografije: Helena Varendorff[:]
Putovanje snova Split - Lastovo -Split
[:HR]Naša čitateljica razveselila nas je zanimljivim slikopisom o vikend putovanju Zagreb - Lastovo, sa galerijom prekrasnih fotografija.
Putovali su hidroavionom European Coastal Airlines i jedina zamjerka putovanju je da - prekratko traje.
Pogled na fotografije zorno ilustrira zašto je tome tako.
VIKEND PUTOVANJE ZAGREB LASTOVO
Plan puta je zapravo bio potpuno drukčiji pa putovanje možemo nazvati i slučajnim, a dobro je poznato da slučajno ispadne najbolje. Tako možemo opisati naš vikend iz Zagreba na Lastovu.
Za neupućene, trajekt s presjedanjem i petosatno putovanje više nije najbrži put do spomenutog udaljenog otoka.
Od nedavno i na Lastovo možete hidroavionom pa putovanje bez presjedanja traje 20-ak minuta.
S obzirom da se sam čin putovanja može nazvati prvorazrednim doživljanjem, šteta je da traje tako kratko.
Uvjet je da nas vrijeme posluži, a tajna čarolije ovakvog putovanja leži u niskom letu aviona koji pruža prekrasne panoramske slike južnodalmatinskih otoka. Prekrasne uvale, pitoma mjesta, poljski putevi, priroda, osamljeni mini otoci, sve se čini nadohvat ruke i doslovce uzima dah.
Tako su nastale fotografije za razglednice pa i nama nije bilo teško stvoriti ih tako lijepe da ih se i najbolji fotografi ne bi posramili.
Prekrasan doživljaj je i na neku ruku intimna interakcija putnika i pilota, budući da ne postoje vrata između putničkog dijela i pilot kabine. Zamišljam tek reakciju djece koja vide silne pokazivače.
Mala grupa, prepostavljamo najčešće do desetak putnika, općenito ostavlja dojam neposrednosti i prisnosti prije i za vrijeme putovanja.
I praktični dio putovanja donosi brojne prednosti; u usporedbi s standarnim avio prijevoznicima nema problema oko prtljage, ukrcaj je puno kraći, a najveća je sreća ukrcati se na let u centru mjesta.
Osim olakšanja života lokalnom stanovništvu, ubrzanje dolaska do destinacije otvara i nove poslovne mogućnosti pa će sutra naprimjer zagrepčani moći doletjeti i na vikend na Korčulu, budući da bi put koji bi trajao sat do max dva, istovremeno predstavljao vrhunski doživljaj.
U svakom slučaju, bilo nam je lijepo i nadamo se ponoviti ovo fantastično iskustvo!
Autor: Nataša Bekić
Fotografije: Nataša Bekić
Još fotografija putovanja: Instagram
[:]
Cukarin - najslađi suvenir s Korčule
Tragom posljednjeg teksta o bečkim tradicijskim slastičarnama, donosimo priču o jednom od najposebnijih domaćih proizvoda, kultnom korčulanskom Cukarinu. A kako je Korčula trenutno jedna od najpoželjnijih svjetskih destinacija ove godine prema The New York Timesu, tada je red da se osvrnemo i na prepoznatljiv gastro suvenir grada Korčule, koji svakako dobrim dijelom doprinosi njenoj slavi. Oduševljenje kolačima iz Cukarina ne jenjava, brojni domaći i strani posjetitelji doslovno bivaju omađijani kolačima iz ove male slastičarne, a tajna je u dobro čuvanim, starim receptima.
Omiljena tema brojnih stranih medija o inovativnom i jedinstvenom konceptu pravljenja slastica, Cukarin se nametnuo kao jedan od zaštitnih gastro amblema otoka Korčule. Posebnost ove netipične skromne slastičarne/dućančića u centru Korčule, je da su njeni kolači koje je upoznao svijet – cukarin, klašun i amaretu, kao i „bruštulane mindole“ – bademe u šećeru, - svi napravljeni prema starom korčulanskom receptu, kojima se kasnije pridružili i Marko Polo bombica i harubica.
Kolače radi gospođa Smiljana Matijaca. Njeni skriveni recepti iz kojih se otjelovljuju magični kolači, zaludjeli su brojne turiste koji se vraćaju po njih, mole gđu Smiljanu da ih pošalje poštom, vlakom, avionom ili busom a jednom su, kad se gđa Smiljana razboljela - protestirali ispred vrata zatvorene slastičarne ne vjerujući da toliko finih slastica proizlazi iz vještih ruku samo jedne žene.
Domaća receptura, prirodan okus i magičan ambijent u kome kolači nastaju, proslavili su Cukarin koji se našao kao top preporuka u raznim gastronomskim magazinima i turističkim vodičima. Naravno, uspjeh se potvrdio brojnim priznanjima i nagradama – Plavi cvijet je samo jedna od mnogih a poseban je ponos najviše priznanje koje joj je dodijelio HOK u srpnju 2014 godine - Povelji sa pisanim priznanjem Zlatne ruke. Donosimo vam kratak opis nagrađivanih slastica iz Cukarina, a kod planiranja posjete otoku Korčuli, ne zaboravite posjetiti ovo, sada već kultno mjesto hrvatske gastro škrinje, nositelja oznake Hrvatski otočni proizvod (HOP).
CUKARIN
Probajte ovaj, oblikom zanimljiv i naoko jednostavan suhi kolačić! Jednostavno se topi u ustima i na nepcu ostavlja cijelu filharmoniju prirodnih esencija limuna i naranče s blagim doticajem i mirisom dalmatinskog sunca. Tradicionalno se jede umočen u slatko vino Prošek. Kušajte jednom i garantirano ćete postati trajni obožavatelj! Svaki ovaj, kao i slijedeći kolači, mijese se i oblikuje ručno, pa se može reći da je svaki komad jedinstven i unikatan.
KLAŠUN
Također izrađen od istog svjetlog tijesta sa slatkim iznenađenjem u sredini! Kada zubi prođu kroz tanku opnu mirisnog, prhkog tijesta,zaustave se na moment na bogatom punjenju od oraha prožetom mirisnom esencijom domaće rakije od ruža. Svi ostali božanstveni okusi, koji se stvaraju u ustima daju se samo naslutiti . .
AMARETA
Svjetlozlatne amarete, po nekima kolač tajanstvenih afrodizijačkih moći. U ovoj profinjenoj smjesi bogatog okusa dominiraju mljeveni mindoli (bademi) s jasnim zamamnim mirisom korice od limuna i naranče. Ali ostali neodoljivi okusi se ne daju dešifrirati! Mnogi tvrde da u sastavu ima i meda i suhih smokava, no, što je zapravo istina, ostavimo kao izazovnu tajnu. GLUTEN FREE!
MARKO POLO BOMBICA
Ime asocirano oblikom topovske kugle, a na spomen svjetski poznate bitke u kojoj je zarobljen MARKO POLO i koja se odvijala baš ispred grada Korčule. Bombica “Marko Polo” je kreativni proizvod novog doba, koji će tek ući u korčulansku tradiciju . . Riječ je o pravoj kalorijskoj bombi – kuglici od fine kreme, posute fino sjeckanim orasima, a zatim omotane debelim slojem čokolade. Kod ove deliciozne kombinacije dolaze na svoje obožavatelji čokolade. GLUTEN FREE!
HARUBICA
To je kolač od rogača u papirnatoj košarici. Sladak i mirisni plod, hrana je još iz biblijskih vremena, a u ovom slučaju sljubljen s čupavom kapom domaće marmelade skupa sa korom od naranče. Ovu deliciju svakako trebate probati . .
BROŠTULANI MINDELI
Mindele su Rimljani kao dar donosili prijateljima, a na vjenčanjima su bacali na mladence kao simbol plodnosti. Naše su none ili bake bruštulavale dugi niz godina do danas. Vrlo popularni, jednostavni slatki užitak.
BRUŠTULANI MINDELI “NA BILO”
Za vjenčanja, krštenja, pričesti i drugih prigoda u Korčuli su se posebno spravljali mindeli na «bilo». Jednako zarazno mirisni i hrskavi.
KORČULANSKE SPOMILJE
Rade se po staroj zaboravljenoj recepturi od bjeljanka šećera, vanilije i soka limuna. Spomilje je naziv od spomena na njihov okus i kad se jednom probaju nepce ih ne zaboravlja. GLUTEN FREE!
Za dostojno doživjeti ove kolačiće i njihovu magičnu esenciju, definitivno treba posjetiti Korčulu. Nestvarno lijep otok koji će vas ostaviti ljepotom bez daha, najbolje se može doživjeti upravo kroz ovako lijepe priče o trudu, umješnosti i upornosti vlasnice, te prepoznatljivim kolačima čija se slava davno otisnula od korčulanskog škoja i koja priča priču o Cukarinu već dva desetljeća.
Fotografije i opis kolača preuzeti sa: cukarin.hr[:]
Bečke slastičarnice nisu samo Sacher
[:HR]Donosimo novi putopis sa portala Okusi.eu, inspiriran slatkim zalogajima čuvenih bečkih slastičarna. Pročitajte sve o kultnim slastičarnama koje posjećuju brojni turisti i domaći ljudi a s prvim naznakama proljeća možete se nadahnuti i na brzinsku posjetu domaćim slastičarnama.
Svaki grad Lijepe Naše ima svoje slatko grešne adute, te se poznate domaće slastičarne, već neko vrijeme uspješno pozicioniraju kao dio atraktivne turističke ponude kojoj je teško odoljeti, posebno (onim rijetkima) s autohtonom i tradicijskom ponudom kolača i torti kao što je recimo korčulanski Cukarin. No ako vas put nanese u carski Beč, predlažemo da slijedite preporuke s Okusi.eu i nećete pogriješiti.
BEČKE SLASTIČARNICE NISU SAMO SACHER
Konditorei ili slastičarnica u Beču je jedna od važnih institucija hrane ovog grada te jedno od „obaveznih” mjesta koje pravi foodie treba posjetiti. Ovo je samo mali pregled onih najvažnijih. Svi turisti pod obavezno idu u onu najčuveniju i najrazvikaniju slastičarnicu Demel, koja se nalazi na Kohlmarktu, najskupljoj ulici u gradu.
Demel sebe i danas naziva K. u. K. Hofzuckerbäcker odnosno Carski i kraljevski dvorski „pekač slastica” i zbog ove se titule i duge tradicije obično čeka red na ulazak. Demel je osnovala obitelj Demel davne 1786. godine i nalazila se u njihovim rukama sve do 1972. godine. Na sadašnjoj se lokaciji nalazi od 1857. Demel je također proglašen i za najbolju gradsku kavanu u 2014. godini. Nalazi se na najelitnijoj i najskupljoj adresi u gradu, Kohlmarkt, pred samim dvorcem Hofburg koji je bio zimska rezidencija carske obitelji Habsburg (Schönbrunn je bio ljetna).
Demel ima i otvorenu kuhinju gdje se može gledati kako se rade neke od slastica. Tu je „naša“ Tea Mamut bila na stažiranju kad je tek počela sa slastičarskim studijem na američkoj CIA. Demel vrijedi vidjeti pa makar i samo izvana jer su izlozi uređeni najneobičnijim slatkim kreacijama. Možda nije loše pripomenuti da su porcije godinama postale sve manje, a cijene sve više jer je Demel naravno na onoj najobaveznijoj must see listi svakog turista.
Tko je željan probati odlične bečke slastice, jednako je dobar i klasični Gerstner koji je nedavno otvorio podružnicu na Kärtnerstraße, preko puta Operne kuće (Staatsoper). Manji izbor kolača imaju i unutar robne kuće Peek&Cloppenburg u shopping ulici Mariahilferstrasse.
Svaki će turist poželjeti otići u Hotel Sacher na pravu tortu Sacher. Nešto što ćete doživjeti jednom u životu vrijedi čekanja u redu, jer gužve su česte. Želite li pravo iskustvo, probajte si rezervirati mjesto u crvenom salonu ili jednoj od prostorija koje gledaju na ulicu. U slučaju gužve bi vam se moglo dogoditi da sjedite u jednoj od stražnjih prostorija koje po ničemu nisu posebne (za razliku od spomenutih salona). Treba napomenuti da je njihova torta ipak Sacher ukusna i sočna. Kome se ne čeka, može si u Sacherovoj trgovini iza ugla kupiti jednu malu, cijelu tortu te ponijeti kući u drvenoj kutijici.
Možda nije zgorega spomenuti i Aidu, lanac slastičarnica koje krasi pastelna ružičasta boja, a koja se odnedavno doselila i u Hrvatsku. Inače je ovo mjesto na kojem se rado susreću penzioneri. Kolači su tipični za bivšu Monarhiju i nisu loši, a prodaju i čitave kuglofe, štrudle od jabuka i slično, Aida je odlično mjesto na koje možete skoknuti po kolač ako vas netko spontano pozove na večeru, a vi poželite donijeti desert. Oberlaa je nešto slično poput Aide, kolači su dobri, kava nije loša a u zadnje vrijeme nude i macarons.
Dok je Aida okupljalište penzionera, Ströck Feierabend i Josephbrot su postali omiljena okupljališta mladih. Radi se o dvije obiteljske pekare koje, poput francuskih boulangeries, nude malo više: odlične i uglavnom francuske kolače! Za Ströck ih priprema Francuz Pierre Reboul. U obje pekare-slastičarne je moguće pojesti i dobar doručak i večeru, a u Josephbrotu i ručak. Josephbrot nudi na prodaju i svoje namaze i razne druge specijalitete. Obje se slastičarnice nalaze na živoj Landstrassehauptstrasse u 3. okrugu a Josefbrot je na nekoliko metara udaljenosti od stanice podzemne željeznice Wien Mitte i tako odlično povezan s cijelim gradom.
Za preporuku je i Motto am Fluss na Schwedenplatzu koji ima izuzetno dobre slastičare i uvijek zanimljive slastice. U gradu ima i puno drugih mjesta s kolačima (pogotovo u kavanama, o kojima pišemo posebno) no ovo su ipak ona koja bi barem jednom trebalo posjetiti.
Autor: Helena Varendorff
Fotografije: Helena Varendorff
Okusi.eu[:]
Dalmacija - zemlja snova za gurmane[:en]Dalmatia - a dream world for the gourmands
[:HR]Autohtona jela za bogove
U posljednje vrijeme meniji koji se nude po dalmatinskim restoranima su svi sa prefiksom – izvorno i prirodno, nudi se specijalitet do specijaliteta.
Foto: TZ Supetar
Premda je dalmatinska zemlja škrta, vrijedne su ruke težaka, godinama krčile kamenjar i od njega stvarale plodne vrtače. Koliko je podneblje bilo škrto, toliko je mašta pri kombiniranju, slaganju okusa, maksimalnom iskorištavanju svake namirnice – stvarala čuda.
Tako su i Zagora i dalmatinski otoci imali svoje mozaike od spize. U svakom dijelu Dalmacije, bilo je ponešto karakteristično upravo za to područje. No nadasve – ukusno! Mnogi kažu, hrana za bogove.
Foto: TZ Supetar
Tako se na otocima, gdje je zemlje bilo malo, sve iskorištavalo. I divlje zelje, grmovi bilja koje je bilo jestivo, slagalo se u zelenu porciju povrća, oplemenjivalo maslinovim uljem i domaćim bijelim lukom.
Tu se porciju “pojačavalo” ribom, svježom ispečenom na gradele ili lešo skuhanom, dok se često, pogotovo zimi, pribjegavalo i sušenju morskih delicija. I za slatkim se sezalo u prirodu, pa su se u šećer valjali bademi, odnosno menduli, korice naranče ili limuna, popularni arancini, pa sušene smokve od kojih su se slagale najljepše torte, oplemenjene orasima, makom, rogačem...
foto: TZO Postira
Velik dio te tradicije danas nude dalmatinski kuhari. Gastronomska ponuda se vratila na staro - sve ono zdravo i domaće postalo je izuzetno popularno, bolje reći cijenjeno, jer napokon zdravo postaje – primarno!
Otoci su se dičili i bogatstvom gljiva, pa se tijekom sezona te jestive biljke spremalo na mali milijun načina, a nisu im bile nepoznate ni alge. Morske trave su bili pravi izvori joda, pa se današnji restorani s takvom ponudom nude pod oznakom – ekskluzivni! Još kada vam kao predjelo ponude ikru morskog ježa, ili pak na pladnju s ledom poslože kamenice ili morsko jaje - neprocjenjivo.
Foto: Ston.hr
Što se tiče same Zagore, još teže je bilo doći do plodne zemlje. Malo se tamo dalmatinskih polja diči oranicama. Godinama, bolje reći stoljećima seljaci su vadili kamenje, slagali ga u zidove, a ono malo zemlje obrađivali. Zrna pšenice i kukuruza posebno su se mljela u starim vodenim mlinovima, a pura iliti palenta, kuhala se na poseban način. Sat vremena se miješala drvenom kuhačom, i na kraju oplemenjivala životinjskom masnoćom (svinja), dok bi prava delicija za blagdane bili komadi pure kojoj je dodano začinsko bilje, i na kraju poprženo na otvorenoj vatri. Upravo ovaj recept je danas traženi dodatak za ribu na stolu većine restorana koji njeguju dalmatinsku kužinu. Zagora je bila i pravo mjesto za pronalazak puževa, pa su ovi ukusni zalogajčići, s dodatkom domaće kapule, zaliveni domaćim vinom, bili vrhunsko jelo. Sarme, domaće mljeveno miješano meso uvijeno u kiseli kupus, uvijek su prisutne. Bilo se radi o sinjskim arambašićima ili običnoj sarmi, dodatak je uvijek pire od domaćih krumpira.
Foto: TZ grada Sinja
Možemo tako nizati bezbroj autohtonih proizvoda kojima se Dalmacija diči, od Drniša i njegovih pršuta kojima je kvaliteta svjetski poznata, do otočkih ribljih specijaliteta kao što je sušena hobotnica, pršut od morskog psa, osušeni ugor ili gruj, i mnogo toga za Dalmaciju jedinstvenog. Za sam kraj sve serviramo uz domaće vino, a barem je ta paleta u Dalmaciji (pre)bogata svim i vrstama grožđa i okusima sorte. Za aperitiv će vas čekati domaća rakija, od rogačuše, lozovače, medice…okus koji samo poželjeti možete.
Mi njegujemo autohtono i tradicionalno, koje uvijek garantira i - zdravo!
Naslovna fotografija: TZ Supetar
Autochthonous food of the gods
Recently, the menus offered by Dalmatian restaurants are all prefixed with - the original and natural, offering a specialty to specialty. Although the Dalmatian soil is poor, diligent farmer's hands have cleared the rocky areas for years and created fertile valleys from it. As much as the resorts were poor, so much was the imagination creating miracles in combining and sorting of flavors, in making the most of any food.
Thus, Zagora and the Dalmatian islands had their own mosaics of food. In every part of Dalmatia was something typical of the area. But most of all - delicious! Many say, the food of the gods.
On islands, where fertile lands were only few, it was all exploited: wild greens, shrubs of edible plants constituted a green portion of vegetables, enriched with olive oil and domestic garlic. The portion was “intensified” with freshly grilled or boiled fish, and often, especially in winter, people resorted to drying seafood delicacies. The sweets were also of natural origin, so almonds, lemon and orange zest – the popular arancini, were coated in sugar; and figs were dried and used for making the most beautiful cakes, enriched with walnuts, poppy seeds, carob...
A large part of that tradition is nowadays offered by Dalmatian chefs. The gastronomic offer is back to the old school - all that is healthy and homemade has become extremely popular, rather appreciated – because healthy finally becomes primary! Islands are proud of the richness of mushrooms, and during the season these edible plants were prepared in a million ways, but they were not unfamiliar even with the algae. Sea grasses were the true sources of iodine, so today's restaurants offer such meals under the label - exclusive! And when you are offered with a sea urchin roe, or with sea eggs and oysters on a tray with ice – priceless!
As for the hinterland, it was even harder to get to the fertile soil. Only a few Dalmatian fields boast of arable land. For years, rather centuries, farmers have extracted stones, made the walls of it, and cultivated those little areas. Wheat and corn used to be ground it the old water mills, and the corn flour or polenta was prepared in a special way. It was mixed with a wooden spoon for an hour, and was finally enriched with animal (pig) fat, while the true delicacy for the holidays were pieces of polenta to which herbs were added, and finally fried over an open fire. Precisely this recipe is nowadays required to supplement the fish on the table of most restaurants that cherish Dalmatian cuisine. The hinterland was the right place for finding snails, so these delicious snacks, with the addition of homemade onions, poured with homemade wine, made an excellent meal. Sarmas (homemade minced and mixed meat wrapped in sauerkraut) are always present. Whether it is a Sinj arambašić or an ordinary sarma, the addition is always local mashed potatoes.
We can list a myriad of local products that Dalmatia is proud of, from Drniš and its prosciutto which is of the world-famous quality, to the island's fish dishes such as dried octopus, shark ham, dried eel or gruj, and many more unique for Dalmatia. At the very end, all this food is paired with the homemade wine, and at least this range in Dalmatia is almost overly abundant, rich in all types of grape varieties and flavors. Homemade brandy is excellent as an appetizer: rogačuša, lozovača, medica…a taste you can only wish for.
We cherish the indigenous tradition, which always guarantees – healthiness![:]
Dolac - najšarenije mjesto u gradu
[:HR]Predstavljamo novo putovanje okusa i mirisa sa portala okusi.eu koji su posjetili najpoznatiju zagrebačku tržnicu Dolac.
Jedinstveni simbol grada Zagreba, plijeni kako bogatstvom okusa i mirisa tako i tradicijom koja se ogleda u svakom njegovom šarenom kutku.
Slikovita razglednica i živahan puls centra metropole, posljednjih nekoliko godina postao je i atraktivan mamac za strane i domaće posjetitelje, a ujedno i temom vrsnih putopisaca sa okusi.eu, čiji su poseban predmet interesa tržnice svijeta.
Članak prenosimo u cjelosti.
DOLAC - NAJŠARENIJE MJESTO U GRADU
Dolac je najpoznatija zagrebačka tržnica. Ako se ne prehranjujete u pekarama i ne čekate u redu za tri dana stari panirani pureći šnicl u nekom od supermarketa, onda znate za Dolac. I ne samo Dolac, jer Zagreb ima nekoliko legendarnih tržnica koje su poznate po svojim specifičnostima. I svaka ima svoje vjerne štovatelje. Moja mama nikad ne ide na Dolac jer ima nevidljivi loyalty card Trešnjevačkog placa. Tamo su njene kumice, Tatjana sa sirom i jajima, Drago s Plešivice s povrćem..,
No ovo je priča o Dolcu.
Dolac je u sadašnjem obliku otvoren 1930. godine gdje je glavna gradska tržnica preseljena s tadašnje Harmice, današnjeg Trg bana Jelačića. Glavni prolaz od Trga do Dolca zove se Splavnica i tamo se danas prodaje cvijeće i sadnice raznih biljaka. Od Splavnice se može glavnim stepenicama do otvorenog dijela ili kroz velika vrata do zatvorenog dijela tržnice Dolac. Zatvoreni dio tržnice čine uglavnom mesari i veliki mliječni odjel gdje možete kupiti čuveni sir i vrhnje ili veliku šnitu čistog kukuruznog kruha. Otvoreni dio tržnice čine prodavači voća i povrća te zasebna zgrada ribarnice.
Svaki put kad se vratim u Zagreb – obavezno odem na Dolac. I svaki se put razveselim kad vidim da su stvari, ljudi, boje, buka i mirisi isti kao i zadnji put ili prije 20 godina. Veseli me to opiranje modernizaciji i globalizaciji!
Jedina stvar koja je drugačija je ta da je Dolac postao turistička atrakcija tako da vam se sad češće dogodi da vas u prolazima između gusto načičkanih štandova gurkaju turisti s foto-aparatima nego penzioneri sa svojim kolicima. A i kad pogledate oko sebe, shvatite da se ima i što za fotografirati. Crveni šestinski suncobrani, zelene tikvice, žuti brački limuni, ljubičasti luk… … sve to kao u nekom psihodeličnom kolažu.
Ono što ne možete zabilježiti fotografijom, još je uzbudljivije i zanimljivije. Pregovori s prodavačima, komentari na komentare, detaljna analiza političke zbilje, jesu li limuni špricani ili ne – sve to čini jedan ugodan zamor koji će vam, ako razumijete dijalekte, vratiti osmjeh na lice.
Ulazak u ribarnicu u espadrilama se ne preporučuje. Mramorni stolovi i uvijek mokri podovi samo su dio doživljaja. Riba je izložena pred vama i uvijek se može dobro pregledati. Nema zaštitnog stakla i rasvjete pod kojom izgleda svježije i sjajnije – takva je kakva je. Pravi znalci uvijek idu na ribarnicu samo kad je na moru bilo dobro vrijeme, jer ako je bila bura ili nevrijeme nema svježe ribe!
Dolac je zaista doživljaj i drago mi je što se uvrstio u jednu od gradskih atrakcija. To je mjesto gdje se najbolje može vidjeti kako diše jedan grad, što ljudi kuhaju i što im je u životu bitno. Nadajmo se da će još dugo vremena ostati takav kakav je i da će se redovi za tri dana stari panirani šnicl u nekom od supermarketa smanjivati, a količina ljudi koji svoje tjedne zalihe dobre hrane kupuju na tržnicama poput Dolca povećati!
Izvor: Okusi.eu
Autor: Maša Taylor
Fotografije: Helena Varendorff
[:]
Biseri naše obale na meti svjetskih preporuka
[:HR]Top liste renomiranih svjetskih medija, od početka ove godine ne prestaju sa panegirikama Hrvatskoj i njenim destinacijama. Reklame hrvatskom turizmu tako ne manjka, a godina je što se tiče pozitivnog PR-a i preporuka renomiranih stranih portala - izvrsno započela.
Tako je The New York Times preporučio otok Korčulu kao jednu od must see destinacija u 2016, a magazin Conde Nast Traveller , uvrstio je bezvremeni Dubrovnik na top listu najljepših svjetskih destinacija za 2016 godinu.
Dubrovačke zidine i okolica sa dodatnom ponudom sadržaja upotpunjenog neodoljivom tradicijom primorja (Konavle, Cavtat, otoci arhipelaga) i njihove gastro posebnosti, sačuvale su svoju izvornu draž netaknutu stoljećima, dodatno obogaćenu potrebama nekog novog vremena i novih posjetitelja.
Dubrovnik, foto:experience.dubrovnik.hr
A grad Split, bilježeći rekordne uspjehe zadnjih nekoliko godina, vinuo se na portalu Mashable.com na listi top 12 destinacija koje treba posjetiti ove godine.
Navode tako da je Split, hrvatski drugi najveći grad, sa centralnom Dioklecijanovom palačom građenom još u doba rimskog carstva, okružen sa vibrantnim plavim odsjajem jadranskog mora. Arhitektura Splita i njegova ugodna klima preveliki mamac su za odoljeti, a izlet brodicom ili posjet tihoj plaži kao dnevni izlet bi se morao naći na obveznom itinerariju posjeta.
Koje su ostale top destinacije svijeta našle u izboru renomiranog Mashable.com, pročitajte ovdje.
foto: www.visitsplit.com
A krajem prosinca 2015 godine, veliko priznanje zaslužio je i kontinentalni turizam zahvaljujući Zagrebu. Advent u Zagrebu u proteklih nekoliko godina postao je prepoznatljiv simbol zagrebačke zime i prvoklasan turistički projekt u kojem podjednako uživaju kako njegovi stanovnici, tako i brojni domaći i strani posjetitelji.
Od 101.703 glasa iz 176 država svijeta, prema izboru portala European best destinations u izboru za najbolju europsku destinaciju za božićne blagdane, Zagreb je odnio uvjerljivu pobjedu.
Dubrovnik ili Split?
Split, foto: www.visitsplit.com
Premda se teško odlučiti koja je destinacija ljepša, Split nam trenutno vodi u toj utrci čisto stoga jer grad vibrira posebnim ritmom života, specifičnim čak i za temperamentno dalmatinsko podneblje. Poseban je to grad koji u svom starom kamenom biću, nudi idealan omjer zabave i kulture.
Od super cool restorana, atraktivnih wine i sushi barova, galerija i raznolikih mjesta gdje se svako toliko održava neki koncert ili provod, do atraktivnih turističkih tura i dostupnih city break programa.
foto: Split, Adventilacija, www.visitsplit.com
Split se od nekoć tranzitnog lučkog odredišta koji je služio kao referentna točka prebačaja turista na okolne otoke, uspio isprofilirati kao ultimativni turistički centar i apsolutni hit srednje Dalmacije. Dubrovnik je pak grad koji očarava profinjenom kulturom, prebogatom poviješću, nestvarno lijepom okolicom i prirodom, a ljepota starogradskih zidina se teško može usporediti s bilo kojom sličnom destinacijom (možda eventualno s Korčulom koju zbog arhitektonske sličnosti, zovu mali Dubrovnik). Njegov svjetski ugled svakako nije zanemariv i grad je zahvaljući tom prestižu kojeg godinama njeguje, već odavno svojevrsni brand Hrvatske.
foto: experience.dubrovnik.hr
Vjerujemo i nadamo se da se će i naše kontinentalne destinacije uskoro naći u renomiranom izboru svjetskih preporuka jer kontinent Hrvatske bogatstvom ponude i prirodnih ljepota ničim ne zaostaje za našom obalom. A kako bilo, odluka o poduzetim izletima do proljeća neće biti nimalo lagana, jer na svakom koraku Lijepe Naše, vabi nas sve bolja i veća ponuda atraktivnih destinacija koje se već odavno transformiraju na radost turističkih djelatnika i naših turističkih čelnika, u svjetski prepoznatljiva odredišta.[:]
Anita Žuvela Hitrec
U kavanu idu ljudi koji žele biti sami, ali im je za to potrebno društvo
[:HR]Zimski praznici su za nama. Isti praznici nas ponekad znaju pošteno financijski i emocionalno iscrpiti (sjetite se političkih rasprava za obiteljskim stolom i vilica kojima se redovno i neshvatljivo maše kao kontraargument), te vjerujemo da kontemplativni odlazak u jednu od finijih gradskih kavana, može poslužiti kao ugodan lijek. Svaka kavana koja drži do sebe, može pružiti gostu ugodno iskustvo bijega od hektične svakodnevnice i gost može slobodno sam ispijati svoj espresso sjedeći u svojoj zoni komfora, tiho ometen jedino diskretnom muzikom klavira ili nekog klasičnog djela. Tako nekako izgleda naša predstava o tom finom mjestu koje je nekoć bilo rezervirano za starije intelektualce i gospodu u mirovini, a kako to izgleda danas, poslušajte izvješće iz prve ruke vrsnih gastronomada i svjetskih ljudi sa portala okusi.eu čiji izvrstan tekst o tematici bečkih kavana, predstavljamo našim čitateljima.
U kavanu idu ljudi koji žele biti sami ali …
Što su za Pariz bistroi, a za London pubovi, to su za Beč i Bečane upravo kavane. Kavana je prava bečka institucija u koju se ne ide samo popiti kavu nego razgovarati s prijateljima, pojesti nešto tipično bečko, kao iz mamine ili bakine kuhinje ili pak satima čitati brojne novine razapete na drvenim držačima. I ne, to nije mjesto samo za starije ili osobe u mirovini već za sve generacije i slojeve društva.
Navodno je prvu bečku kavanu otvorio Grk Johannes Theodat (Johannes Diodato) davne 1685. godine a neke su stvari ostale nepromijenjene. Iako je Beč danas čuven po kavanama i iako su one njegov zaštitni znak, prve kavane su otvorene oko 1530. godine u Osmanskom carstvu i to u Kairu i Damasku, a kasnije i Istanbulu. Čak su i London i Venecija bili brži od Beča. Iako danas kavane sve više odumiru odnosno zatvaraju se i preuređuju u nešto modernije, procjenjuje se da ih u glavnom gradu Austrije još uvijek ima oko 500.
Nemojte se nikako čuditi ako je konobar neljubazan i srebrni poslužavnik s kavom i čašom vode doslovce baci pred vas. I to je donedavno spadalo u tradiciju prave kavane, a danas pomalo izumire. U kavani se satima smije sjediti uz jednu kavicu,Melange, Fiaker ili možda Einspänner, a da vam pritom nitko ne pokaže da je vrijeme da odete.
Davno je pisac Alfred Polgar(1873 do 1955) napisao kako “u kavanu idu ljudi koji žele biti sami, ali im je za to potrebno društvo.” Poznati pisci kao što su Arthur Schnitzler ili Egon Erwin su u kavanama napisali velik dio svojih radova a neki su u svojoj omiljenoj kavani primali i poštu, kao da tu stanuju. I danas se u kavanama nalaze poslovni ljudi kako bi u opuštenijoj atmosferi obavili radni sastanak.
Kavana je u Beču puno i svaki kvart ima one koje su popularnije ili manje popularne. Tipično im je što je veći broj gostiju uglavnom stalna klijentela. Zanimljivo je i da stranci prisvoje neke kvartovske kavane kao svoje i tu se nalaze s prijateljima. Tako je i moj prijatelj iz New Yorka za sastanke odabirao Café Pruckel ili Café Diglas, koji su od njegovog tadašnjeg stana bili udaljeni svega 50 metara.
Jedna kavana koja spada u must see za posjetitelje Beča je Café Central u Herrengasse, što zbog uređenja (za koje je odgovoran slavni Alfred Loos) a što zbog slavnih posjetitelja poput Sigmunda Freuda i bečke inteligencije s početka 20. stoljeća. Café Central danas ima fantastične slastice, ali vam se tu može lako dogoditi da dugo čekate da na ulazak i stol, zajedno s dva autobusa ruskih turista. Turisti danas hodočaste i u već legendarni Café Hawelka u kojem je vlasnik, danas već 99-godišnjak, još od 1939. godine pa sve do nedavno dočekivao svoje goste. Kavanica je izuzetno malena i mračna, a domaći je izbjegavaju. Svejedno must see, barem jednom, pogotovo jer se nalazi blizu Grabena i turističkih putanja.
Podjednako privlačna domaćima, ali i turistima je Café Landtmann. Ovaj Kaffeehaus je čak zaštićen kao spomenik kulture. Zbog svoje lokacije u blizini gradske vijećnice (Rathaus) i Burgtheatera odnosno gradskog kazališta već godinama je okupljalište glumaca, političara i općenito starog bečkog društva. Ne smije se zaboraviti niti Café Schwarzenberg na Schwarzenbergplatzu koja je vrlo elegantnog izgleda i s odličnom hranom i kolačima. Sve nabrojane kavane su u samom centru Beča, u 1. okrugu.
Flair bečke kavane odnosno atmosferu prošlih vremena nude domaćima i već gore spomenuti dragi Café Pruckel na Ringu,Café Diglas na Wollzeile, pomalo ofucani Café Sperl u Gumpendorferstraße (6. okrug), Café Goldegg (4. okrug) te Café Weimar na Währingerstraße (8. okrug). Café Diglas kod Naschmarkta (6. okrug) je bio preofucan te je nedavno preuređen, a natpis kod vrata naglašava kako su «Pušači dobrodošli» – što je pomalo postalo raritet u zemlji u kojoj je pušenje po lokalima zabranjeno.
Pokraj hotela Sacher se nalazi kavana Mozart koja nije loša, ali nije ono što se očekuje od prave bečke kavane. Ugodna bez puno tradicionalnog. Ali ova, baš poput svih ostalih kavana, također ima dobre kolače i torte. Fantastične kolače ima i čuveni Demel koji je 2014. godine proglašen za najbolju gradsku kavanu. Kako Demel ima izuzetno dugu tradiciju konditora odnosno carskog slastičara, pročitajte o njemu više pod člankom Konditorei.
Na Karlsplatzu (sa strane 1. okruga) je Café Museum koji je nedavno preuređen i poprilično je ugodan. U blizini, preko puta samog Naschmarkta, na strani 6. okruga, smjestila se kavana Savoy koja ima vrlo interesantno uređen interijer i posebnu klijentelu.
No kad smo kod kavana, ne može se ne spomenuti Café Anzengruber (4. okrug) u blizini Naschmartka. Kavana koja to i nije, je u stvari već godinama kultno mjesto u gradu. Od kvartovskog okupljališta za Bečane, Anzengruber se razvio u okupljalište raznih skupina i slojeva ljudi. Što je našim ljudima možda još zanimljivije znati je da Anzengruber već tridesetak godina vodi obitelj iz Dalmacije. Tako da kad se mi domaći želimo tamo naći, kažemo po dalmatinski: Vidimo se u Anzengrubera! Cijela obitelj ovdje radi, tu se dobro jede, šnicla je savršena, krumpir-salata također, a ponekad ima i sarme ili punjenih paprika. Tu ćete dobiti i vina iz Hrvatske, a ako ostanete dovoljno dugo, jedan od vlasnika će vam i zapjevati.
Fotografije i tekst preuzeti sa portala Okusi.eu
Autor: Helena Varendorff
Izvorni tekst pročitajte ovdje.[:]
Posljednja «moda»: tržnice na zatvorenom kao centar kvartovskog života vikendom
[:HR]Okusi.eu - upoznajte predivne priče o hrani i životu
Pretražujući online bespuća i prostranstva raznolikih tema, te tražeći starinske recepte kroz koje se spretno isprepliće majstorska priča, naletjeli smo nedavno na portal okusi.eu, i momentalno se oduševili jer sve je tu! Zanimljivi putopisi koji će vas odvesti primjerice u profinjeni Beč ili magični Lisabon, primješani s super receptima, a osim brojnih recepata, nije zanemarena ni praktična strana svakodnevnog života. Želite li napokon naučiti kako se propisno postavlja stol, ili impresionirati goste receptom iz doba starog Rima? Doznati nešto o povijesti finih kavana?
Teme su brojne i raznolike a mi prenosimo njihovu izvrsnu reportažu o tržnicama na zatvorenom kao ultimativnom hitu kvartovskog života vikendom u susjednim nam zemljama.
Posjetite portal okusi.eu i inspirirajte se predivnim pričama o životu i hrani i njihovoj neraskidivoj vezi!
Posljednja «moda»: tržnice na zatvorenom kao centar kvartovskog života vikendom
Zatvorite oči i udahnite duboko. Misli očistite od svakodnevnih obaveza i zamislite da ste na tržnici. Ili placu, pijaci – ovisno o tome što vam je draže. Prvo vam dolaze mirisi, pa buka kolica i slaganja kašeta, prodavačkih ćakula, utega koji udaraju u vagu, brojanja sitnih novaca ili krumpira koji se kotrljaju niz tezgu.
Tržnica je mjesto gdje se najbolje osjeti život u nekom gradu. Tamo vidite kako ljudi žive i što im je bitno. Raznovrsnost boja, količina, oblika, vrsta hrane je nešto što vam puno govori o gradu i zemlji. O običajima i mentalitetu. Čim dođete u bilo koji grad u Italiji, na jednom od središnjih trgova do ranog popodneva je tržnica. Kraćim obilaskom te tržnice shvatit ćete da je Talijanima hrana bitna. Par vrsta artičoka, gljive, rajčice, sir, pršuti, radić i sve čega se možete sjetiti iz talijanske kuharice je u ponudi. I folklor koji uz to ide. U Italiji ili u Hrvatskoj, ako kupujete dok su djeca s vama, prodavači će vam gotovo uvijek pokloniti voćku dvije – jer su zdrave i jer vesele djecu.
Slika je potpuno drugačija krenete li tražiti tržnicu u recimo Oslu ili Kopenhagenu. Tržnice južnjackog tipa (na otvorenom i u centru grada) gotovo ne postoje. Povremeno i samo određenim danima više kao dio pop up mode ili zatvorenog tipa. Razlog tome je djelomično i negostoljubiva klima sjevera. No u zadnje vrijeme Berlin bilježi pomake u nekom drugom smjeru a prati ga i Beč.
Berlin, osim jedne «turske» tržnice na otvorenom ima čak nekoliko tržnica na zatvorenom odnosno Markthallen (tržničkih hala). Najpoznatije su Markthalle Neun i Arminius Markthalle ili Moabiter Markthalle, koja još odiše duhom «starog Berlina» i ima najdužu tradiciju. Smještena u radničkom kvartu Moabit, to nije obična hala poput one na Dolcu u Zagrebu, gdje je mračno i hladno i gdje se miješa miris sirovog mesa s mirisom sira i gdje projurimo kupujući što nam je potrebno. U Arminiusmarkthalle nema strke a nema ni nekog posebnog i prodornog mirisa unatoč raznim štandovima te restoranima. Hala je svijetla i grijana te odiše nekom posebnom atmosferom. Mirom i opuštanjem kakvog nalazimo u vlastitom domu a koji je pak neobičan za ovako velik prostor. Ali Berlinci su ionako opušten narod…
Svratite na brunch ili ručak i sjedite možda na dugački stol pokraj potpunih stranaca. Budite sami u društvu. Provedite više ugodnih sati jedući koliko želite (po principu švedskog stola), uz zvuk klavira koji satima svira jedan glazbenik. Mabitska je hala jedna od 14 sličnih, i jedna od samo nekoliko preostalih hala koje su u Berlinu otvorene krajem 19. Stoljeća (1891. Godine) a koje su zamijenile otvorene tržnice zbog bolje higijene. Uz ovu, Markthalle X, prije nekoliko godina je ponovno otvorena i 9. Markthalle odnosno Markthalle Neun.
Markthalle Neun (Tržnička hala devet) se naziva još i Eisenbahnhalle (željeznička hala) a prije nekoliko godina je gotovo prestala postojati. Poput mnogih drugih širom svijeta, počela je služiti kao veletržnica a onda joj je priprijetilo i zatvaranje te prodaja velikom ulagaču koji je na ovom mjestu planirao shopping centar s garažom. Sve je spasila inicijativa građana kvarta Kreuzberg koja je od grada po bagatelnoj cijeni od 1 milijuna Eura, uspjela preuzeti ovaj objekt posebne arhitekture. U obrazloženju je bilo navedeno «oživljavanje života kvarta». I u tome su uspjeli, već 2011 je otvorena Markthalle Neun koja okuplja regionalne i bio proizvođače hrane.
Naravno i tu je dugački stol za one koji žele nešto pojesti i popiti u društvu. I upravo je to smisao tržničkih hala i tržnica i nakon dugog perioda supermarketa, vraćamo se onome što je stoljećima činilo fokus života gradova i sela: druženje uz kupnju. Tržnice su kroz povijest bile centar zbivanja. Danas možemo kupiti što poželimo jednim klikom, kod kuće u papučama, no sve je krenulo s tržnica. I doista, koje iskustvo može zamijeniti živu, izravnu kupnju?
Mirisanje jabuka, pipkanje tikvica, pregovaranje s vašim prodavačem. I taj odnos je najvažniji i često vam se čini da te ljude koji vam godinama prodaju svoje plodove i proizvode, poznajete bolje od nekih članova obitelji i doživotno ste im odani. Čak i ako vam tu i tamo prodaju nešto što nije na uobičajenom nivou, to nema veze jer je sve domaće – ili barem u to želimo vjerovati – no barem je živo, u boji, na dnevnome svjetlu uz zvukove života punih pluća.
Od prije nekoliko mjeseci novu «modu» u tržišnim halama slijedi i Beč, koji je izgradnjom centra Wien Mitte na Landstrasserhauptstrasse, ostao bez zadnje značajne tržnišne hale u kojoj se moglo kupiti i slavonskog kulena ali i srpskog kajmaka. U Beču je privatna inicijativa Markterei zakupila prazni i neiskorišteni prostor stare pošte i uspjela stvoriti mini kopiju berlinskih tržničnih hala. Malo izložbe, malo glazbe, igraonica za djecu, obrok na obaveznom dugačkom stolu ili pak vani, ispred nekog od sve popularnijih Food trucks (kamiona s hranom). Nakon toga slijedi možda kupnja vrlo originalnih ili proizvoda organskog porijekla malih proizvođača, kušanje insekata kao novog hita zdrave hrane budućnosti, prepune proteina, kušanje izuzetno ukusnih dimljenih jegulja i šarana, pričanje s prodavačima, pokoja kavica i već su prošli ugodni sati.
Tržnice nisu samo kupnja. Tržnice su doživljaj. Čak i za ljude koji misle da je hrana gorivo nužno za preživljavanje. (Ima ih!) Jer nije bit tržnica i modernih tržišnih hala samo hrana već ritual, mjesto koje nas podsjeća na to otkud potječemo i tko smo u suštini. I koliko je god jednostavno stisnuti miša i kupiti tjednu zalihu hrane online – tržnice nam nitko ne može zamijeniti. Po kiši, snijegu ili vrućini, tržnice nas vraćaju u život, u društvo i nagrađuju nas najboljim plodovima.
Kako se radi o uzlaznom trendu, može se izraziti i želja da on nikad više ne prestane nego postane tradicija.
Autori: Masa Taylor i Helena Varendorff
Markterei, Dominikanerbastei, 1. Bezirk, Beč. Zasada samo petkom od 15.00-00:00 i subotom od 10:00-22:00 sati
Arminiusmarkthalle – Berlin Tiergarten Moabit, Bezirk Mitte, U9 Turmstraße http://arminiushalle.zunftnetz.org/
Markthalle Neun – Berlin Kreuzberg, Eisenbahnstrasse 42/43, U1 Görlitzerbahnhof http://markthalleneun.de/
Tekst i fotografije prenesene su sa portala Okusi.eu.
Link na izvorni tekst potražite ovdje.
[:]
Otok Pašman - minijatura ljepote i brojnih skrivenih aduta
[:HR]
OTOK SA SRCEM!
Jedan od svega tri otoka na svijetu kojeg je priroda darovala oblikom srca, jedna od najjačih morskih struja koja mijenja smjer svakih 6 sati i tako tvori Pašmanski kanal - najčišći kanal na Jadranu, intrigantni sakralni objekti – samostani i crkvice, drevne oaze onovremene kulture; škraping i spilje za one koji vole hodati divljom stranom, ukusni domaći proizvodi sa laskavom titulom HOP (Hrvatski otočni proizvod) oznakom za gurmane, blizina nacionalnih parkova za ljubitelje prirode... popis pašmanskih divota je podugačak, te je fantastična pozivnica da ga posjetite.
A što je najbolje, to možete učiniti i van udarne ljetne sezone - dapače!
Za otok Pašman uvriježila se krilatica da je otok sreće i radosti, a mi bi ga opisali kao minijaturu savršene ljepote i skrivenih aduta čiji sadržaji skriveni ispod kamenog bića, osvajaju svakog posjetitelja.
Za nas ljubitelje otoka i svega otočnog, uvijek je poseban doživljaj otkrivati esenciju tih šarmantnih osamljenika kroz neodoljivi spoj otkrivanja skrivenih ljepota otočne arhitekture, obaveznog druženja s domaćim ljudima i neizostavne potrage za dobrim sadržajem.
Pa smo stoga donijeli vodič za Pašman gdje onima koji nisu bili predlažemo u nekoliko osnovnih crta gdje ići, kamo otići, što posjetiti, što raditi u posezoni i kako najoptimalnije doživjeti ovaj otok u njegovom punom sjaju.
Što vidjeti na Pašmanu?
OTOK KOJI MAMI NA AVANTURU
Da ne biste na prvu pomislili kako je ovo isključivo mirno mjesto za uživanje u delicijama i ljubavi, impresivan popis adrenalinskih aktivnosti koje Pašman nudi, brzo će vas razuvjeriti!
I dok će avanturiste oduševiti skakutanje po oštrim škrapama otoka Pašmana, ili pak sudjelovanje u kultnoj pustolovnoj utrci Škraping, ljubitelji robinzonskog odmora na južnim obalama otoka pronaći će potpuni mir i samoću.
Pješacima i biciklistima dobro će doći obilježene staze uzduž otoka, a mnogo uzbuđenja kriju i obližnji nacionalni parkovi (Krka, Kornati) te parkovi prirode, poput Telaščice, Paklenice i Vranskog jezera, gdje možete veslati kajakom ali i obići jezero biciklom, uz obilazak arheoloških lokaliteta i jedinstvenog ornitološkog rezervata. Nezaobilazna preporuka svakako je impresivan pogled na jezero i otočiće Pašmanskog kanala s vidikovca Kamenjak – avanturisti, nagradite se ovim jedinstvenim iskustvom!
ŠKRAPING
Želite li isprobati jedinstvenu međunarodnu treking utrku po grubom otočkom kamenju te se rekreirati na neobičan i zanimljiv način, posjetite Pašman tijekom ožujka.
Svake godine održava se Škraping, utrka koja spada u vrstu ekstremnih sportova koja privlači sve veći broj domaćih i međunarodnih posjetitelja a ove godine se za škraping možete pripremiti početkom trećeg mjeseca.
Odnosno - 05. ožujka 2016.,pod nazivom Škraping Tkon – otok Pašman.
Utrka je podijeljena u 3 kategorije; Ultra od 40 km, Light od 20km i Đir od 10 km.
foto: www.skraping.hr
Posebnost utrke je činjenica da prilikom utrke svi natjecatelji prolaze točno označenim kontrolnim točkama pored atraktivnih lokacija otoka Pašmana, čime sportsko događanje zgodno biva upakirano turističko događanje kojim se promiču i promoviraju ljepote i atrakcije otoka.
Što je škraping?
foto: www.skraping.hr
Škraping je kombinacija hodanja, skakanja, trčanja, penjanja i orijentacije u prirodi i najbolja je moguća aktivnost za sve zasićene uredsko – gradskim okovima koje nije posve napustio sportsko pustolovni duh. I koji se ne boje adrenalinsko ekstremnih izazova.
Spomenici kulture
Na Pašmanu svako veće mjesto ima svoju župnu crkvu, kao i manje sporedne crkvice i kapelice. Sakralna kultura utisnula je snažan pečat mističnom otoku, tako da su spomenici kulture i crkve, neotuđiv i neodvojiv dio arhitektonskog mozaika otoka.
Obavezno posjetite crkvu Svetog Duje i Franjevački samostan svetog Duje. Posjetite i staru Crkvu sv. Kuzme i Damjana koja je prvi puta spomenuta oko 1070, ili crkvu Sv. Mihovila u Neviđane, koja se prvi put spominje 1018 godine, kad ju je dao izgraditi zadarski biskup Prestancije.
Od ostalih lokaliteta vrijednih posjete izdvajamo; ŽUPNA CRKVA PRESVETOGA SRCA ISUSOVOG Neviđane, CRKVA GOSPE OD LORETA NA BRDU MALI BOKOLJ (BANJ), te kapelica Gospe Žalosne.
Zanimljivosti otoka Pašmana
Jeste znali da projekt HOP (Hrvatski otočni proizvod) ima najveći broj proizvođača upravo s Pašmana?
Tradicija ekološke i organske proizvodnje ovdje ima najdulji staž a ohrabruje podatak da su ovakvi proizvodi sve traženiji i sve veći hit u svijetu, te se nadamo da bi Pašman mogao i tu naći svoje mjesto na mapi sve atraktivnijih OPG destinacija.
Aktivni odmor - još jedan adut Pašmana
Otok Pašman izvrsno se otkriva i kroz biciklističke staze koje su premrežile cijeli otok i koje su osmišljene tako da se pored njih otkrivaju brojne ljepote prirodne topografije otoka. U obližnjim vrletima naići ćete na špilje i kamene ostatke drevnih antičkih vremena, crkvice, izvorne kamene kućice.
Dočekat će vas brojne obilježene staze gdje ćete moći na licu mjesta saznati što vidjeti i kamo krenuti dalje.
OTOK KOJI DOSLOVNO IMA – SRCE!
Živopisan mediteranski ambijent čini da gotovo svako primorsko mjesto ima gotovo opipljivu dušu, ali znate li da Pašman, doslovno, ima i srce, koje je utjelovio mističan i očaravajući otočić? Baš posred istoimenog kanala, tik uz bok trima otočićima zvanim Bisage, naišli smo na srcoliki Galešnjak čija ljepota odolijeva zimskim osekama i jakim plimama!
Na cijelomu su svijetu svega tri otoka u obliku srca, ali samo Galešnjak baš nikada ne mijenja svoj oblik, a uz to što je prozvan Otokom ljubavi, krije i tumule iz prapovijesti i antičke luke. Zbog svoje iznimne slikovitosti, osim što je dugo bio prepoznatljivi simbol županijskog turizma, Galešnjak je prepoznat i kao sve atraktivnija lokacija za vjenčanja, te je sve veći broj onih koji su sudbonosno „da“ odlučili izreći upravo na otoku kojem čak i strogi i odmjereni Huffington Post tepa kao „najslađem na svijetu“!
Romantičari, čitate li? Planirate li vjenčanje, ovo je idealno mjesto za vas!
ČISTO MORE - znate li da je Pašmanski kanal najčišći dio Jadranskog mora?
Pašmanski kanal zbog izmjene morske struje svakih šest sati spada u najčišči dio Jadranskog mora. Raskoš i bogatstvo njegove flore i faune podstiče sve veći interes ronilaca i nautičara za otkrivanjem ovog dijela zadarske županije, a sve je veći broj ljubitelja autentičnog robinzonskog turizma koji se rado prepuštaju čarima ove destinacije, čije vrijeme tek dolazi.
PRIRODNA KOZMETIKA I HRANA – JOŠ JEDAN ADUT PAŠMANA
Želite li isprobati ili se na licu mjesta uvjeriti u kvalitetu oznake HOP (hrvatski otočni proizvod), kojim smo se mi oduševili, svakako posjetite mirisni i unikatni OPG Matulić. Škrta otočna blaga pretopila se u raskošne rapsodije okusa i mirisa jedinstvene otočke kozmetike koja je spravljena po posebnoj recepturi, te ukusnih delikatesnih proizvoda.
foto: OPG Matulić Facebook
Zanimaju li vas domaći sapuni, marinirana riba, pašmanska kvasina, fina kremica od smilja, smokvun (domaći sapun od lavande, smokava i maslinovog ulja), aronija džem s medom..i ostala egzotične a opet tako domaće blagodati, kod posjete Pašmanu uplanirajte i posjet ovom OPG-u.
OTOK SVIJETLE TURISTIČKE BUDUĆNOSTI
Da se Pašman u budućnosti želi dodatno isprofilirati kao atraktivna turistička destinacija, dokazuju nam brojne inicijative u tom smjeru koje toplo pozdravljamo. Da se čitavu uslugu nastoji podići na višu razinu, dokaz je projekt „Pašman Riviera“ u vrijednosti oko 500 milijuna eura, trenutno najveći i najskuplji turistički projekt na Jadranu, te jedan od 38 strateških državnih projekata na nacionalnoj razini.
Željena razina turističkog standarda je 4 do 7 zvjezdica, a uključuje izgradnju hotela, turističkih apartmana, vila, privezišta za brodove, plaža i drugih turističkih sadržaja najvišeg standarda ukupnog kapaciteta do 4.000 kreveta, sa svim pratećim sadržajima i potrebnom komunalnom infrastrukturom.
Projektom se inicira i izgradnja planiranog mosta dužine 2.283 m koji će povezivati otok Pašmana kopnom, a na nama je samo da ovom divnom otoku, sa obilnom i slojevitom turističkom ponudom koja će ovime dobiti i atraktivnu notu luksuza, poželimo dobar vjetar u leđa.
Fotografije preuzete:
Turistička zajednica otoka Pašmana
www.skraping.hr
fotografija prirodnih proizvoda preuzeta sa Facebook stranice OPG Matulić
[:]
Golly&bossy na sjajnim pogrebima i sjajnim kolačima
[:HR]Vješto provući kroz jedan tekst metafizička promišljanja o životu i smrti, te utkati mudrost devedesetogodišnje babe koja je čuvala trideset godina odjeću za pogreb,
lamentirati o nužnosti kvalitetnog pogreba za dostojni završetak zemaljskog putovanja,
posjetititi u to ime izložbu Smrt vrata života i najesti poslije svega dobrih kolača u Amelie slastičarnici te o svemu napisati super post
to mogu samo golly&bossy.
Napomena; Izložba koju su blogeri pohodili, dogodila se prije nekoliko godina. No držimo da su vrijednosti i poruka izložbe, aktualne u svako doba, a posebice sada na pragu nikad neizvjesnije, bremenitije i tajanstvene - 2016 godine.
Da citiramo golle&bosse: Smrt ni lipa ni ugodna tema, ali svih nas čeka. Pitanje je samo ko od nas ima parićanu (spremnu) robu za sprovod.
Dragi Naši,
Boguhvala naša baba doživila je 90 godišć, ali smrt je ne bi dočekala nespremnu ni da je došla puno ranije. Jer bar 30 godišć unaprid naša baba je pripremila robu u kojon će je se ukopat.
A za svaki slučaj svako malo zvala nas ili sestru da nan pokaže di je ta roba točno u ormaru.
Jer, govorila je, jadno (vrlo) je grubo kad se umre, a onda familija mora tražit robu za pokojnika.
A kad je umri naš susid barba Miko onda mu je nevista Ljiljana s njim u kasu stavila njegovu dentijeru i karte.
Dentijeru jer da ni znala što će s njon, tako i tako bi završila u smeću, a karte jer je barba Miko bi strastveni kartadur. Dentijera i karte sigurno će zbunit neke buduće arheologe, ali što ćemo im min, neka na nekom hard disku iskopaju ove naše priče pa će im sve bit jasno.
Smrt ni lipa ni ugodna tema, ali svih nas čeka. Pitanje je samo ko od nas ima parićanu robu za sprovod.
Sve ovo nam se vrtilo po glavi kad smo bili vidit izložbu MORS PORTA VITAE - SMRT, VRATA ŽIVOTA: stara zagrebačka groblja i pogrebi u Muzeju grada Zagreba. Bilo nam je super jer je kroz izložbu vodi arheolog koji ju je i postavi. Zakasnili smo malo pa ne znamo kako se gospodin točno zove, ali odličan je i duhovit predavač.
Odma na početku dočeka nas je rokenrol u vidu Jima Morisona. Jim je ovde jer je bistu za njegov grob u Parizu izradi naš kipar Mladen Mikulin.
Inače, izložba je gotova, ali bila je iznimno sadržajna i poučna. Svega je tu bilo: katoličkih, židovskih i pravoslavnih matica umrlih, posudica za posljednju pomast, fotografija sprovoda Stjepana Radića, oglasa pogrebnih društava, kosturi, sumnji na ubojstvo, sumnji na čedomorstvo i tonskih zapisa zagrebačkih pogreba iz 70-ih.
Evo i jedna oporuka zagrebačke purgarice. Totalno smo odvalili na jezik. Muže zove “tovarušima“ , a na ruski je “tovariš“ drug. Tovaruš je onda bračni drug. A potpisala se križekom. Ludnica.
OK, ova slika ispod je malo morbidna, neka je oni osjetljivi priskoču. Na slici su Zrinski i Frankopan, oni Zrinski i Frankopan koji su se urotili protiv cara i onda bili pogubljeni.
Nesrićnici nakon tega bili su četiri puta ekshumirani.
Jer prvo su ih pokopali u niku crikvu. Onda kad se crikva redila sredinom 19. stoljeća primistili su ih u novu mrtvačnicu. Ali naša se nadobudni gradonačelnik koji ni moga dopustit da veleizdajnici počivaju u gradskoj mrtvačnici pa su nesrićnega Petra i Frana Krstu opet izvadili i stavili u neku zajedničku grobnicu.
To su dočula Braća hrvatskog zmaja i rekli ne može to tako, išli u Bečko Novo Mjesto i primistili ih 1913. iz zajedničke u njihovu posebnu grobnicu.
Ali, ni tu nisu Zrinski i Frankopan našli mira zadugo jer čim je propala Austrougarska odma su ih izvadili i donili u Zagreb.
Ovo je slika s treće ekshumacije i nama oni izgledaju kako nika dva ustrašena diteta.
Gremo dalje. Osmrtnica Augusta Šenoe. Koji je umri u 43. godini a do tada stiga napisat sve što je napisa i još je bi senator gradske skupštine, potpredsjednik Matice hrvatske i urednik Vijenca.
Živ čovik se ne može nego zapitat kad je August uopće spa?
A njegov sprovod organiziralo je 1. hrvatsko družtvo za sjajne pogrebe i stavljanje na odar. Sjajno!
Za one koji nisu mogli priuštit sjajni sprovod Zagreb je imao Bogečko groblje. Prema siromasima se nisu odnosili s punim dostojanstvom tako da su bili potrebni ovakvi dopisi:
Još smo tu doznali da je Zagreb bi prepun groblja. Di god je crikva, tu je bilo groblje. Iznad groblja je na primjer Cvjetni trg uz pravoslavnu crikvu. Ili peškarija uz Sv. Mariju na Dolcu. Ili rodilište uz Petrovu crikvu.
Danas groblje, sutra rodilište i krug života se zatvara.
A u jedne matice umrlih župnik je sredinom 19. stoljeća upisa Latinski jezik uz napomenu da mrtvi jezici trebaju dat mista živima i da latinski mora pustit hrvatski. Iako nam je malo ža latinskega jer smo veliki poklonici istega, simpatična nam je simbolika opraštanja od jezika. I da je ti oproštaj bi toliko dramatičan da ga je trebalo zabilježit u službene dokumente.
I još: tridesetih godina se u Zagrebu osnovalo društvo za izgradnju krematorija. Zvalo se Plamen. Sic.
Na kraju nas je kao golle&bosse posebno dojmilo to što su se plemeniti Jellačići pisali s dva l. Vollimo!
Nakon svega viđenog i naučenog život je bi još ljepši i mi smo išli na zasluženu kavu. U slastičarnu Amelie koja izgleda kako da je izašla ravno iz crtića Profesor Baltazar.
A kafa, kolači i quiche s blitvom i pršutom su samo takvi. Imaju i Wi-Fi i ljubazno osoblje.
Što više poželit nakon napornog razgleda.
Da, da, odluka nije laka : )
Jer sve izgleda sjajno :)
Posjet slastičarni Amelie taman će se nadovezat i na novu izložbu u Muzeju grada Zagreba: Ah, ti kućanski poslovi. Jedva je čekamo poć vidit i izvjestit vas o njoj na blogu.
Vaši
P.S. Ovom prilikom zahvaljujemo drugu Tihani na sjajnim slikama
Izvor i fotografije: golly&bossy
[:]
Pogače iz otočnog podruma
[:HR]Zanima li vas kako naučiti raditi pogače od najboljih? Kako su golly&bossy naučili pripremati rožatu i mindulate i zašto su ponosni na ta umijeća ter misle da im vrijede više od dvije stečene diplome?
Tko je kultna teta Mila i zašto je njen podrum nulta točka odakle kreću sve stečene životne mudrosti i brojna gastro umijeća? Što su to bile muhe i zašto je dobro čuvati i sabirati sve naizgled nepotrebne sitnice koje poslije u potrazi za svakodnevnim, tako dobro dođu?
Na ta pitanja, koja sabiru na jednom mjestu brojna promišljanja drevne otočne mudrosti, kolekcionarstvo kao metafora šparnog bića domaćice, na umijeće autentične gastronomije kako od malo napraviti puno.. na sve to dobit ćete odgovore u ljupkoj minijaturi naših unikatnih korčulanskih blogera gollyh&bossyh.
Dragi naši
Odlučili smo i Vas i fanove, počastit pričom o pogačama koje čini naša Teta Mila. U našemu životu Teta Mila ima kultni status. Posjeduje ormare prepune retro robe iz Amerike, Australije, Indije, kad Nam služi staklenka, konac, vrića, botun, teća, svašta...sve to možemo nać u nje uredno složeno, čisto i očuvano i sve što Nam treba dobijemo uz obavezan komentar: "Jan čuvan, a Vin mećete! Evo ti sad, ali drugi put mi ne dohodi" i "Je li vidiš kako Mila sve čuva i kako sve dojde u Taj!". I tako već priko dvadesetipet godišć... "Doć u Taj" u luškemu i blaskemu govoru znači da će nešto "Dobro doć" tj. "Da će poslužit nekoj svrsi" a porijeklo riječi "taj" trenutno istražujemo.
Isto tako, teta Mila nam je cili život govorila da moramo čuvat stvari jer da će "Doć Bile Muhe". Mislimo da su Bile Muhe personifikacija, metafora, parabola Recesije i Globalnog zatopljenja ili tek praiskonska slutnja invazije insekata iz druge galaksije. Inače, da parafraziramo TBF, svugdi smo bili sve vidili, ali najveće mudrosti u životu stekli smo u Podrumu u naše Tete Mile i na to smo neobično ponosni. Nekad je Teta Mila pogače, lumblije, pršurate, mindulate, pandišpan i ostale domorodačke delicije činila po noći ili u strogoj tajnosti, da joj mi dica ne bi smetali.
Ali, došlo je vrime Traditio legis tj. vrime kad je naša tetka odlučila prenit znanje i sad, kadgod štogod čini, Nas zove da gledamo i učimo. Tako Nas je nedavno naučila činit mindulate i rozatu i mislimo da nam to znanje vridi jednako ko i naše dvi mukotrpno stečene diplome. A niki dan Nas je zvala da dojdemo gledat kako čini pogače. Mi smo došli naoružani fotoaparatom i počašćeni što smo pozvani. I počelo je. U praiskonsku crvenu posudu Teta Mila obično istrese kilo brašna i u to stavi malo aniža:
Onda u to stavi cukar i jedno jaje:
Kvasac tj. kvas:
Šaku soli i to greze, a ne fine:
I mast koja se prethodno razmuti u vrilemu mliku /cca po litre mlike i 2 zlice masti/:
Cukar obavezno:
Kad se to sve stavi u posudu, masa se mora umisit tj. umjesit, dobro izgnječit:
Dok se ne dobije lipo, glatko tisto:
Koje se onda pokrije s dekom i stavi blizu ognja. Naša Teta Mila oduvik tisto pokriva s ovom prapotopnom dekom na prugice koju je još pokojni Dida doni s broda i mislimo da je ona uzrok našeg fetišističkog odnosa prema linijama, kako vertikalnim tako i horizontalnim. O našoj opsesiji meandrima da i ne govorimo...
Kad se nako dobre dvi ure tisto digne tj. uzajde, onda se razvaja s lazanjarom:
I kad se dobro razvaja, onda se formira u pogačice i koje se onda stavu frigat u vrilo uje:
Kad su gotove, izgledaju ovako:
A na stolu ovako:
Ono što Nas najviše veseli u Podrumu je ova tavaja od plastike tj. nadstolnjak kojega u Lumbardi slikovito zovu "napica" (oni rogač npr. zovu "harub" i svaki put odvalimo kad to čujemo):
Ovakvi motivi uistinu vesele, a kuća Tete Mile ih je prepuna i u njoj se uvik osjećamo dobro, sigurno i zaštićeno bez obzira što više nismo Dite.
Volu Vas Vaši.
Čitajte nas na; golly&bossy
[:]
Vukovar - grad koji želite zagrliti[:en]Vukovar –a city you want to embrace
[:HR]Posjetili smo Vukovar. Grad na rijeci, grad anđela, grad cvijeća, raskošnih stabala i grad rijeke Vuke. Grad raskrižja povijesnih pokrajina, istočne Slavonije i zapadnog Srijema.
Za Vukovar doista vrijedi pravilo da se ništa o njemu ne može reći dok ga se ne posjeti. To je grad koji se osjeti svim srcem i emocijama i koji vas preplavi svojom nježnom i milom snagom odmah pri prvom susretu.
Priča o gradu heroju vrlo lako može ukliziti u patetiku a to nipošto ne želimo.
I bez nas je dovoljna činjenica da se ime tog grada toliko puta zlopotrijebilo u dnevno političke svrh da je prava šteta što svoju prepoznatljivost duguje većinom izvještajima središnjih dnevnika sa obljetnica pada Vukovara, Oluje ili sukoba s ćiriličnim pločama. Vukovar je više od toga.
Grad Heroj, grad prelijepe rijeke Vuke, grad čudesne prirodne okolice, izvrsne gastronomije, velikog turističkog potencijala i grad iznimno ljubaznih ljudi.
Začarat će vas svojom neobičnom vizurom barokne ljepote i pogledom na ušće rijeke Vuke, brojnim znamenitostima te vrsnom gastronomijom koja je jedan od ključnih aduta ovog kraja.
Vukovar je mjesto raskošne slavonske prirode. Park šuma Adica nalazi se svega 2 km od središta grada, te je omiljeno mjesto Vukovaraca za šetnju, rekreaciju i odmor. U središtu Park šume otvoren je Eko etno klub sa sadržajima tradicijskih obrta, a uskoro će ponuda biti upotpunjena i ugostiteljskim djelom.
Ne propustite posjetu dvorcu Eltz u kojem je smješten Vukovarski muzej.Gradski muzej Vukovar danas djeluje u kompleksu Dvorca Eltz koji će, kad bude u cijelosti obnovljen, biti jedinstveni muzeološko-galerijski, znanstveni i multimedijalni centar u kojemu će se čuvati i prezentirati kulturna baština kao element nacionalnog identiteta i kontinuiteta života na ovom području.
Jeste znali da je muzej 2013. godine osvojio prestižnu nagradu Anton Štifanić za poseban doprinos u razvoju turizma Republike Hrvatske?
Kulturna baština
Muzej Vučedolske kulture također je mjesto zanimljivih otkrića i fascinantnog naslijeđa regije. Jeste znali da se Vučedolski Orion smatra najstarijim europskim kalendarom?
Posuda s kalendarom pronađena je u Vinkovcima, na mjestu današnjeg hotela Slavonija. Četiri polja na koje je posuda podijeljena simboliziraju četiri godišnja doba, a pojedini znakovi koji se sustavno ponavljaju predstavljaju smjenu mjeseci.
Otkriće ovoga najstarijeg kalendara svjedoči o razvijenoj, visokoj civilizaciji i kulturi na ovim područjima prije više od pet tisuća godina.
Vučedolski Orion
Vukovarski nokturno - obavezno posjetiti
Memorijalni Vukovar ili Vukovarski nokturno je zbirni nazivnik pod kojim su objedinjena sva memorijalna mjesta u Vukovaru:
Mjesto sjećanja - Vukovarska bolnica 1991.g.
Spomen dom Ovčara
Masovna grobnica Ovčara
Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata
Centar Domovinskog rata
Spomen dom hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti
Križ na ušću Vuke u Dunav
Posjetili smo groblje hrvatskih branitelja. Na ovom mjestu, standardno prepuni riječi, rečenica i općenito svega što dolazi s našim verbalnim prekomjernim paketom - ostali smo bez teksta.
Agonija boli, neshvatljivih zvjerstava i horora koje su prolazili stanovnici ovog herojskog grada, tu se transformirala u uzvišenu mirnoću dostojanstvene boli. Nismo mislili da groblje može biti tako čudesno u svojoj tužnoj veličanstvenosti, ali doista jest. Prekrasno i dostojanstveno mjesto.
I zatim 938 bijelih križeva. Ne možemo ništa napisati jer ne znamo kako izraziti riječima osjećaj koji nas je obuzeo.
Ali znamo da je ponekad razmak koji nas dijeli od tišine do suza, najbolje ostaviti praznim.
Ovčara. Masovna grobnica, mjesto poznato u cijeloj Hrvatskoj i šire. Mjesto gdje su ubijeni ranjenici i medicinsko osoblje iz vukovarske bolnice.
Njih 263 duša. Spomen dom, otvoren 20. studenoga 2006, u hangaru gdje su prije 15 godina, oni koji su ovdje ubijeni, proveli svoje posljednje sate života.
Tipkovnica nema oznaku za suze.
Vukovarska bolnica. Danas je obnovljena no svakako posjetite njen podrum. Ako se odlučite posjetiti bolnički podrum, preporuka je pročitati svaku pločicu. Savjet- opskrbite se papirnatim maramicama, one su dio obavezne opreme za drugi put.
Anegdota za kraj – na odlasku iz Vukovara to poslijepodne, zaustavila nas je jedna divna vrlo mlada djevojka/djevojčica od 15 godina godina koja se žurila prijateljima na rođendan a autobus joj je pobjegao.
Objasnila nam je kako doći do svih ovih mjesta koje smo poslije posjetili. Tiho i preobzirno je pitala nekoliko puta da li je problem da je vozimo,do autobusne stanice. Od 4 minute vožnje, ispričala se barem tri puta što nam smeta.
Nismo mogle vjerovati da nešto tako pristojno, nježno i milo (tinejdžerskih godina) hoda ovim svijetom.
Nekako nam je ta djevojčica zaokružila cijelu priču. Ona je metafora onog svega onoga kako smo mi doživjele Vukovar.
Grad cvijeća, grad anđeoskih krila i grad dobrih ljudi. I grad velikog turističkog potencijala.
Grad kojeg želite čvrsto zagrliti. I posjetiti ga opet.
foto: arhiv Turističke zajednice Vukovara i privatni album
Tekst: Anita Žuvela Hitrec
[:en]Dear readers,
We have dusted of one older, but always actual travel book. We were in Vukovar this spring. And we want to remind ourselves one more time of the fact that this town delighted us and we want to visit it again.
We visited Vukovar. A town on a river, a town of angels, flowers, luxurious trees and a town of Vuka River. A town on crossroads of historical regions, East Slavonia and Western Srijem.
For Vukovar the rule that you can’t talk about it unless you’ve seen it really stands. This is a town that can be felt by heart, a town that overwhelms you with its gentle strength already at the first visit.
A story of the Hero Town can easily strand us on the rocks of pathetic, and we wouldn’t want that. The name of this town has been politically misused so many times, it’s indeed a shame that it owes its fame mainly to central news reports from anniversaries of its fall, Oluja military action or conflicts with Cyrillic panels.
Vukovar is much more than that.
Hero town, a town of beautiful Vuka River, magnificent nature, exquisite gastronomy, great tourist potential and exceptionally kind people.
It will enchant you with its unusual baroque beauty and a view of Vuka River mouth, numerous sights and fine gastronomy which is one of the key advantages of this region.
Vukovar is a place of luxurious Slavonia nature. Forest Park Adica is only 2 km away from town centre, and it is local’s favourite place for walks, recreation and relaxation. In the centre of Forest Park there is Eco-Ethno Club with contents of traditional crafts, and soon the offer will be complemented with catering segment.
Make sure you visit Eltz Castle where Vukovar museum is situated. City Museum Vukovar operates in complex of Eltz Castle, which will, once completely renovated, be unique museum-gallery, scientific and multimedia centre where cultural heritage will be preserved as an element of national identity and continuity of life on this area.
Did you know that this museum won prestigious “Anton Štifanić” award for special contribution to tourism development in the Republic of Croatia in 2013?
Cultural heritage
Vučedol Culture Museum is a place of interesting discoveries and fascinating heritage of the region. Did you know that Vučedol Orion is considered to be the oldest European calendar?
A dish with calendar was found in Vinkovci, on the location of today’s hotel Slavonija.
Four fields into which the dish is divided symbolise four seasons, while particular signs that are systematically repeated present the turn of months.
The discovery of the oldest calendar testifies of developed, highly civilised culture on this area, more than 5 000 years ago.
Vučedolski Orion
Vukovar’s nocturno – do not miss
Vukovar Memorial or Vukovar Nocturno is a joint term for all memorial places in Vukovar:
The Place of Remembrance – Vukovar Hospital 1991
Memorial Home Ovčara
Mass Grave Ovčara
Memorial Graveyard of Homeland War Victims
Homeland War Centre
Memorial Home of Croatian War Veterans on Trpinjska Road
The Cross on the Vuka to Dunav mouth
We visited Croatian war victims’ graveyard. Here, otherwise abounding in words, sentences and generally everything that comes with our excessive verbal package – we were speechless.
Agony of pain, of incomprehensible atrocities and horrors through which the local people had to pass, transformed here into sublime serenity of dignified pain. We had never thought that graveyard could be so miraculous in its sad magnificence, but it truly was.
And then 938 white crosses. We can’t write anything down since the words can’t express the feelings that overwhelmed us.
But we know that sometimes the space that separates the silence from tears should be left empty.
.
Ovčara. Mass Grave, a place known to entire Croatia and further. A place where the wounded ones together with Vukovar’s hospital staff were slaughtered.
Ovčara Memorial Centre
263 souls. Memorial Home, opened on 20 November 2006, in hangar where 15 years ago, they who spent the last moments of their lives were murdered.
Keyboard doesn’t have an emoticon for tears.
Vukovar Hospital. Today it is restored, but make sure to visit its basement. If you decide to do this, we recommend you to read each writing on plates..
An anecdote for the end – as we were leaving Vukovar in the afternoon, a beautiful young
15-year-old girl who was in a hurry to make it to her friend’s birthday, and missed the bus, stopped us.
She had explained to us how to reach all the places we visited later. Quietly, and with too much concern, she asked us several times whether it was a problem to give her a ride to a bus station. In a 4 min drive she must have apologised at least three times to be bothering us.
We couldn’t believe that something so kind, gentle and nice (in teenage years) walks this world. This girl somehow rounded up the whole story. She is a metaphor of how we experienced Vukovar.
The town of flowers, angel wings and good people. And a town of great tourist potential.
A town which you want to embrace tight. And visit again. And we certainly will, in short notice.
Photo: archive of Vukovar tourist board and private album of editor[:]
Golly&bossy tragom Petra Kanavelića
[:HR]Želite li doznati kako se kreativno može kratiti vrijeme na škoju, u druženju po poljskim kućicama, tzv villama rusticama, pročitajte što o njima pišu golly&bossy.
Da parafraziramo njihovo tumačenje; Tzv ville rustice ili poljske kućice, vam se nalaze se pored ili u središtu obradivih površina, u njima vlasnici čuvaju alat i poljoprivredne proizvode te u njima povremeno borave.
Ono što ovakvim zdanjima daje posebnu draž je stari namještaj i kućanski predmeti koji se obično donesu u poljsku kućicu kad dosade vlasniku ili odsluže svoje u njegovom stalnom prebivalištu (čitaj - kući na tri kata, s dvanaest soba i šest apartmana). :)
Obično u ville rustice završe i suveniri od rodbine iz Australije: bumeranzi, kuhinjske krpe na koale, satovi na klokana itd.
Sve to zajedno tvori fascinantne mikrokozmose u kojemu se ljudi osjećaju dobro i opušteno, a u njima uvijek vlada prava seoska idila. Neodoljivi opis jedne takve seoske idile, prenosimo iz osebujnog pera naših unikatnih korčulanskih blogera koji slave život na škoju i njegovu tajanstvenu ljepotu, kroz sva godišnja doba.
Dragi naši,
Iako se svašta u zadnje vrime događalo na našemu škoju (nestajalo je struje, nisu vozili trajekti, nevrime je navrglo smeće, misteriozno je nestaja tv signal, i uza sve to ni prestajalo dažit), otok je osta svoj i, bez obzira na sve, nastavi lebdit u svojoj lipoti.
foto: Croatia Hotspots album
U skladu s tim, Mi smo nastavili sa svojim interinsularnim kulturno-gastronomskim hodočašćima, a put Nas je odve do jedne suvremene ville rustice na području Smokvice, u vinarsko srce našega mikrokontinenta. Ovakvih villa rustica tj. kućica za gospodarsku namjenu ima po škoju koliko hoćete. Nalaze se pored ili u središtu obradivih površina, u njima vlasnici čuvaju alat i poljoprivredne proizvode te u njima povremeno borave.
Ono što ovakvim zdanjima daje posebnu draž je stari namještaj i kućanski predmeti koji se obično donesu u poljsku kućicu kad dosade vlasniku ili odsluže svoje u njegovom stalnom prebivalištu (čitajte: kući na tri kata, s dvanaest kamara i šest apartmani). Tako da po ovakvim ruralnim objektima ne nedostaje starih ormari, različitih stolica, nesparenih ćikarica i pijatića svake vrsti. Obično u ville rustice završu i svi suveniri od svojte iz Australije: bumeranzi, tavaje na koale, satovi na klokana itd. Sve to zajedno tvori fascinantne mikrokozmose u kojemu se ljudi osjećaju dobro i opušteno, a u njima uvik vlada prava seoska idila. Mi smo kako dite išli s didom i babom u jednu villu rusticu. Zeje se varilo u plavemu vaporiću na točkice, a pokrivali smo se s dekom iz El Shatta. Ludilo!
Smokviška villa rustica u koju smo došli nalazi se u blizini ljetnikovca jednog od najvećih domaćih pjesnika, epskog i dramskog pisca, korčulanskog plemića Petra Kanavelića.
Čuveni ljetnikovac nismo uspili vidit jer smo došli po noći, a na kraju večeri, kad smo ga išli vidit, upali smo u jedan konal. Međutim, atmosferu Arkadije ipak smo osjetili i to zahvaljujući našemu Domaćinu koji je Nas i naše društvo (poznate partijanere i gurmane Jelku, Nobla i Čovika) vrhunski ugosti. Kako su svi naši prijatelji posebni, tako je i naš Domaćin poseban. Osim što ima na stotine stabala maslina, ima na tisuće loza i proizvodi vrhunsko vino koje dobiva nagrade za kvalitetu. Sad to po sebi ni nikakvo čudo jer i Vaša Mater prima nagrade za sve što takne, a maslina i loze je svugdi po otoku. Posebno je to što je Domaćin pravi pravcati Bajker i to što je jedan od rijetkih čejadi na škoju kojemu marama na glavi stoji jednako dobro kako Nama, Vama i pokojnemu barbi Bartulu.
Nepotrebno je posebno naglašavat da Golly&bossy obožavaju motore, moto partije, kožne jakete i da su oduvik bili Rokeri. Ali ono što Golly&bossy posebno vole je dobra spiza. I tu se Domaćin pokaza vrhunski. Evo što je pripremi:
Kad smo došli, na stolu Nas je dočeka freški topli kruh s anižem, a na kominu su bile salpe i cipli za peć.
Čim smo vidili ribu, sjetili smo se Kanavelićeve pjesme "Manduša kupuje u ribara gruje". Bili smo pristojni i nismo navalili na kruh, nego smo strpljivo čekali da Domaćin i Žena skuhaju mušule.
Osim što su jedan dil mušula skuhali, malo su ih stavili frigat u prsuru, a prethodno su ih pobrašnili. To je ništo fenomenalno!
Zamiramo jedino što riba ni bila očišćena, nego smo Mi gosti morali sami čistit.
Lustri je bilo na sve strane, pa smo se sjetili one Vaše genijalne majice na lustre, a sve skupa doživili ko performans kojega smo posvetili Propalim tvornicama ribljih konzervi. Onda je Domaćin stavi peć ribu, a prin tega je ispeka butarge tj. ikru.
Što da Vam rečemo...Sve smo izili. Onda je riba bila gotova. Dobro se zaulila s vrhunskim maslinovim uljem, a dodalo se i par pinjulica bilega luka.
Crno i bilo vino teklo je u potocima. Onda su u niko doba došle na stol i male pogačice koje su se ispekle na gradije.
Savršenstvo.Tako namireni i pod utjecajem vrhunskih sastojaka, sjetili smo se Kanavelićeve pjesme "Pjesan jednoj gospođi, koja reče ne umjet cjelivat".U pozadini su svirali malo Billy Idol, a malo Oliver. Jeste li rekli Sukus?!
I tako smo se lipo družili, onda su došli kolači.
Onda je niko reka "Ženo, homoća leć, gostima se spi", a kad se to na škoju reče, onda se zna da je Vrijeme da se krene. Nakon prekrasne večere i ugodnog druženja, uvik volimo još akcije, pa smo natantali Čovika da Nas odvede do Kanavelićevog ljetnikovca.
Ali umisto do ljetnikovca, upali smo s autom u jedan konal tj. jarak. Odma smo se sjetili Kanavelićeve pjesme "Plač Marka Kočine u izgubljenju svoga tovara u Zavalaticu" i rekli da je najboje poć doma.
I tako smo išlića. Dažilo je. Bilo je zima kako nikad, a Nama je bilo super.
Smijali smo se s prijatejima, ludovali i bili totalno sretni.
Jer, ljudi se sve manje kvalitetno druže i malo je još onih koji sa srcem otvaraju vrata svojega doma. Ujutro smo se digli i prvi put u životu, ni Nas nakon konzumacije vina, bolila glava.
Opet ćemo poć u Smokvicu.
Volu Vas Washy.
p.s. I za kraj bajkerska himna Steppenwolfa iz filma Dennisa Hoppera "Easy Rider" koju posvećujemo svim Našim prijateljima, obožavateljima i svima onima koji žive Slobodu, ma gdje bili.
YouTube - Easy Rider - Born To Be Wild (HQ)
Tekst i fotografije preuzete sa bloga golly&bossy.
[:]