Vrijeme za motar! Doznajte sve o ukusnom morskom komoraču
[:HR]Naše kolege s Okusi.eu, obradili su ovaj put temu motra, ukusnog morskog komorača kojeg često viđamo po morskom stijenju, no ruku na srce mnogi od nas nemaju blage veze čemu sve ta skromna biljka služi i koja joj je namjena. Jeste znali da se mesnati listovi motra mogu kuhati, kiseliti, dodavati salatama, ili spremati uz rižoto ili koristiti kao začin?
Naši svestrani golly&bossy tako su jednom su od motra spremili rižoto i sparili ga s domaćim vinom, a mi donosimo kratak pregled svih dodatnih dobrobiti, kroz pero Okusi.eu.
Matar ili Motar ((lat. Crithmum maritimum L.) je biljka koju sigurno poznajete s obale i otoka. Riječ je o morskom komoraču koji može narasti i do 50 cm i koji je prava delikatesa.
Stabljika je odrvenjela a listovi su mesnati i aromatični. Cvjetove zelenkastožute boje razvija u kolovozu i rujnu. Matar viđamo u neposrednoj blizini mora, gdje obilno raste iz stijena i u pijesku.
Pomorci su listove motara u prošlosti nosili uložene u octu na svoje plovidbe kao sredstvo protiv skorbuta.
Matar je spominjao i Shakespeare još u 17. stoljeću, u Tragediji Kralja Learea i to u kontekstu opasnosti koje prate “berače” matara po klisurama engleskih strmih obala: “Half-way down, Hangs one that gathers samphire; dreadful trade!” Matar raste dakle i u hladnijim krajevima. U 19. stoljeću se matar s otoka Wighta dovozio do Londona u bačvama s morskom vodom, te prodavao po ulicama uz uzvike.
Matar je najbolje brati dok je mlad, u svibnju i lipnju a kasnije odabirati samo mekše listove za kuhanje ili kiseljenje. Mlad i svjež motar je odličan i sirov, kao dodatak salatama ali i rižotu ili bilo kojoj drugoj mediteranskoj hrani.
U mediteranskim se zemljama dodaje u jela poput začina a neke od recepata potražite i na okusi.eu.
Lijepo upakirana staklenka ukiseljenog motara je i originalan poklon.
Tekst: Okusi.eu
Fotografije motra: Ana Biško[:]
Apsolutni hit za sve ovisne o adrenalinu: Deep water solo! [:en]Are You Addicted To Adrenaline? Try Deep Water Solo
[:HR]POTPUNI OSJEĆAJ SLOBODE: Solo penjanje po stijenama iznad mora
Piše: Hot Spots adventure - travel blogger, Mariana Andrijašević
Ova aktivnost na otvorenom postala je veliki hit u posljednjih nekoliko godina, a po mom mišljenju, tri su osnovna razloga za to.
- Prije svega, zaista je vrlo atraktivna, fotografije i video snimci su nevjerojatni! I takvo iskustvo je svakako dragocjena uspomena na putovanje u Hrvatsku.
- Znoj koji vas oblije tijekom penjanja ljeti, lako se neutralizira svježim povjetarcem na vrhu litice. Poslije toga možete jednostavno zaroniti u pjenušavo, zelenomodro Jadransko more!
- Na neki način priziva sjećanja na prošla vremena, točnije na djetinjstvo, kada su se ljudi na Mediteranu penjali na stijene u potrazi za najboljim mjestom za skok u vodu. I upravo zbog toga privlači mnoge - zbog tog svima poznatog osjećaja slobode.
Na splitskom području mnogo je lokacija prikladno za ovu aktivnost, prilagodljivih različitim razinama težine koje tražite. Stijene na Sustipanu, Kašjunima, Čiovu, Katalinića brigu i mnoge druge, nude sigurne i ugodne rute, ali ujedno i neprestano otkrivanje novih.
Jadransko more veoma je blago prema nama, zbog čega je penjanje po stijenama nad njegovom površinom u Dalmaciji najsigurnija aktivnost na svijetu – pruža istinsku radost uz minimalne opasnosti. No ipak, budite oprezni i pažljivo odaberite svog vodiča. Čak i ako ste pravi atlet, i odlično poznajete ovo područje, trebate uza se profesionalca, u slučaju da iskrsne nešto nepredvidivo. A kad ste na putovanju, uistinu je najbolje poznavati domaćeg stanovnika, zar ne?
Piše: Hot Spots adventure - travel blogger, Mariana Andrijašević
Mariana Andrijašević vlasnica je agencije Given2fly Adventures specijalizirane za aktivnosti na otvorenom u srednjoj Dalmaciji, a ujedno je i instruktorica profesionalnog penjanja s više od 20 godina iskustva i jedriličarka. Kao profesionalac u raznim turističkim i poslovnim granama, stručnjak je za savjetovanja na području marketinga i poslovnih strategija. Njezin rad temelji se na kombinaciji profesionalnog iskustva i neizmjerne ljubavi za aktivnosti na otvorenom i njezin rodni grad.[:en]Write: Hot Spots adventure travel bloger, Mariana Andrijašević
This outdoor activity has been a huge hit for the last couple of years, for many reasons. In my opinion, these are the three main reasons for that.
First of all, it is just really attractive, the photos and videos are amazing! And such an experience is definitely a memory to treasure from travelling to Croatia.
Second, the sweat you get from the summer time climbing is easily neutralised with a fresh breeze on top of the cliff. After that, you simply dive into sparkling teal waters of the Adriatic!
And the third, it somehow evokes the memories of past times, more precisely of childhood, when people from the Mediterranean used to climb the cliffs for the best dive. And that’s why it attracts so many, that sense of freedom known to everybody.
In Split area, there are many convenient areas for deep water solo, adaptable to different difficulty level you require. Sustipan cliffs, Kašjuni cliffs, Čiovo, Katalinica and many more offer safe and enjoyable routes, but also always revealing new ones.
Adriatic Sea treats us well, that’s why deep water solo in Dalmatia is perhaps the safest in the world, providing real joy with minimum danger. But still, be aware and choose your guide carefully. Even if you are a great athlete and know the region really well, you need a professional to be there if something unpredictable emerges. And knowing a local is definitely the best when travelling, right?
Write: Hot Spots adventure travel bloger, Mariana Andrijašević
Mariana Andrijašević is the owner of Given2fly Adventures, an agency specialized in outdoor activities in Central Dalmatia, also a professional climbing instructor with more than 20 years’ experience and a yachtsman. Being a professional in various branches of tourism and business, Mariana provides marketing and business strategy consulting. Her work is based on combination of professional experience and immeasurable affection for outdoor activities and her hometown.[:]
Kušajte Elinu juhu od pečenih cherry rajčica!
[:HR]
Jadran, ljeto, sunce i more spojeni u jednome jelu na žlicu?
Piše: HotSpots gourmet bloger, Ela Vrsalović
I u ovotjednom blogu otkrivamo tajne bračke kužine uz našu kreativnu gourmet blogericu.
Jadran, ljeto, sunce i more spojeni u jednome jelu na žlicu? Zvuči nemoguće ali itekako je moguće. :) Varijacija na temu "manistre na pome" jako dobro poznate svima nama kojima su mame pokušavale ubaciti u usta bar još jednu žlicu ručka, dok bi šetala uz more držeći nas za jednu ruku a tanjur s tjesteninom u drugoj ruci. Miris ove juhe vratit će vas u djetinjstvo...
Potrebni sastojci:
1 kg cherry rajčica
1 ljubičasta kapula
luka i mladog luka po želji
sol, papar, maslinovo ulje, svježi bosiljak
150ml vode
Sve sastojke (osim bosiljka) staviti u lim, prekriti aluminijskom folijom i peći na 180C dok ne omekšaju. Kad omekšaju prebaciti ih u visoku posudu, dodati bosiljak i usitniti štapnim mikserom, dodati vodu i pustiti da prokuha. Juhu poslužite uz prepečeni kruh premazan sa malo domaćeg maslinovog ulja.
HotSpots gourmet bloger: Ela Vrsalović
Ela Vrsalović, prof. engleskog jezika i sociologije, diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zadru. Za sebe kaže da više voli kuhati nego predavati. Ljubav prema kužinavanju odvela ju je nekom drugom pravcu. Prekvalificirala se za kuhara u školi Oliva allegra i trenutno završava program usavršavanja za Menadžera hrane i pića na Visokoj školi za menadžment i dizajn Aspira. Dogodine planira upisati i studij Gastronomije.
Zajedno sa sestrom vodi konobu Bokuncin u Sutivanu. Ovo im je treća sezona i guštaju u svakom trenutku. Kuhanje je Elina strast, kuharice najdraža literatura a šetnja među bancima voća, povrća i sira na pazaru omiljena šoping ideja.[:]
golly&bossy vježbaju
[:HR]Dragi Klingoncy,
Kad nam je prije tri miseca doša pak iz Australije našoj srići nije bilo kraja. Pažljivo smo otvarali paket da ne oštetimo poštanske marke na koale i čudnovate kljunaše i otkrili unutra predivnu haljinu boje leda koju nam je poslala teta iz dijaspore. Prije nego smo je obukli, fotkali smo je i poslali Vama priko whatsappa, a Vi ste odgovorili da je možemo odma obuć za svetu Vicencu. Našoj srići ni bilo kraja do momenta kad smo išli obuć predivnu opravicu.
Na jedvite jade provukli smo se kroz Scilu i Haribdu tisnih rukava, a kopčanje patenta na leđima bila je nemoguća misija. Razočarano smo se pogledali u zrcalo i shvatili da nam prelijepa haljina ne stoji nikako. Rezignirano smo je stavili u ormar, ali ne da visi među drugom robom nego smo je ukopali u zimsku robu na vrh da je ne gledamo. Međutim, unutrašnji glas nam je reka da nama teta ni slučajno poslala tisnu robu nego da je to božanski znak za uzbunu. Izvadili smo haljinu, još jedan put je obukli i rekli sebi: „Sad stojiš kako stojiš, ali kad te obučem za par miseci bit će to druga slika.“ Vratili smo je u ormar, ali ne na vrh nego na višalicu da je svaki dan vidimo. A sve je počelo ovako:
S brojem naših putovanja rasla su i kila na vagi. Kad bi došli npr. u Napulj, naravno da smo išli na pizzu. Kad bi došli u Englesku, navalili bi na fish&chips. Kad bi bili u Španjolskoj, samo smo jili paelu i oduševljavali se tapasom zaboravljajući da smo zagazili u godine kada se svaki zalogaj viška ćapaje kako lumpar, a skida kako maća od piture. U Austriji bi samo gledali di ćemo kupit Mozart kugle, u Belgiji smo kupovali čokoladu na kila i tako sve nekoliko puta od Kopenhagena do Gibraltara. Lokalne ture tipa stonske pohane kamenice, medin brlog u zagrebačkoj pivnici ili pašticada u splitskoj varoši bolje i ne spominjat.
Uf! Kad bi došli doma, hvalili bi materinu spizu i sa svakim zalogajem zaključivali kako je ipak doma najboje. U početku se nisu kila primjećivala, nastavili smo ić na rođendane i večerice s prijateljima kamuflirani u asimetrične višeslojne opravice, dok jedan dan nismo shvatli da se jedva penjemo uz skale i da jedva nosimo dva kila spize u saketiću.
Kad smo stali na vagu nakon situacije „Australska haljinica“, pali smo u afanat i shvatili da nam ništa ne može pomoć: ni masaže, ni yoga, ni brčkanje u moru, ni šetnja do butige ni to što tu i tamo ne večeramo.
Hjuston, Hjuston, vigadaproblem!!!!
Ne da nismo mogli stat u australsku opravicu, nismo mogli više ništa obuć i tada smo znali da je dosta. Zbogom kraljevski kolačiću i pito od jabuka, zbogom banana bread i zbogom kokice, zbogom žrnovski makaruni, punjene paprike, frigani kumpiri, zbogom čvarci. Jao jao!
Iz prethodnih slika vidite čega smo se odlučili odreć, skupili smo svu hrabrost svita i odlučili pronać najbolju teretanu. Dragi Klingoncy, znate starinske mudrosti: „Ko išće i nađe. Ko pokuca, otvorit ćemu se.“ Turbo mega super teretanu našli smo, a di drugo nego u Blatu. Okružena šarenim ptičicama, mediteranskim biljem i jestivim raslinjem, teretana nosi antičko ime našeg otoka i to nam se odma svidilo (uf, da znate koliko smo puta gledali artičoke u vrtlu ispred teretane i zamišljali ih parićane s pancetom).
Trener nas je skenira, izmiri, prepisa jelovnik i stavi na traku. Odma smo vidili da je strog i da s njim nema labavo, čak smo se malo i pripali, ali smo skužili u sekundi da zna posal i da ga moramo slušat. Nakon hodanja na traci, orbitreka i još par vježbi , jedva smo se držali na nogama. Došli smo doma mrtvi, gladni, iscrpljeni. Bolila nas je glava i bila nam je muka. Sve nas je bolilo i pitali smo se što nam je ovo bilo potriba. Najboje se dignut i opalit Milku. Ili napeć kokica.
Međutim, sve nas je toliko bolilo da se nismo bili u stanju dignut iz posteje. Ni ujutro ni bilo boje. Mislili smo da ćemo četveronoške ulist u auto. Međutim, cila famija i naša Tiha koja je sve ovo isto prošla, su nam bili velika podrška. Priko noći organizirali smo povjerljivi tim, razgranatu logističku mrežu koja nam je pružala psihološku podršku, catering, baby sitting etc. Krenut s treninzima i novom prehranom zahtjeva puno ozbiljnosti i odricanja, a bez prave podrške i dobre organizacije, ovo ne bi bilo moguće. Ich will. Es muss sein.
Izbacilli smo sojino ulje, cukar, brašno, crveno meso, čokoladu, sve slatkiše i prešli na piletinu, puretinu, ribu, jaja, jabuke, kivije, maslinovo ulje, tunu, brda zelja i salate. Kavu i čaj počeli smo pit bez cukara i otkrili novu dimenziju okusa.
Nakon par treninga shvatili smo da nismo toliko off i da još imamo force u sebi. Počeli smo se ujutro dizat bez problema. Počeli smo osjećat da nam se vraća energija.
Počeli smo uživat u pripremi hrane na drugačiji način. Prestala su nas bolit leđa. Počeli smo pažljivo gledat sve namirnice koje kupujemo. Postali smo promjena.
Slanutak bi stavili kišat cilu noć i onda bi ga pripremili s mrkvom. Dio bi smiksali s kap maslinovog ulja.
Za doručak smo prešli na jaja, zrnati sir, gljive ili svježe ubrane šparoge. Jabuke i kivije smo ubacili u međuobrok. Kad nas je pucala kriza, jeli smo orašasto voće. Par puta smo zgrišili s datulama, brusnicama i sušenim bananama.
Na peškariji smo počeli sami tražili ribu i informirat se kad ima čega za kupit. Blitvu i mahune i inače beremo u svome vrtlu i guštamo u kuhanju i branju. A tek šparoge!
Trener nas je cilo vrime tiska naprid. Bolilo nas je rame. Bolila nas je noga. Trpili smo. Stiskali zube. I znojili se. Puhali. Dizali utege. Ni najmanje nas ni bilo briga što nas neko vidi rasprškane, oznojne, rumene, bez šminke, u mokroj trenerci. Počeli smo se osjećat fenomenalno na jedan sasvim drugačiji način. I onda smo se nakon misec dana izmirili i rezultati su bili fenomenalni. Konačno smo stali u jedne dobre stare rebe za koje smo mislili da ih nikad nećemo više obuć. I nastavili smo vježbat. Jače. Brže. Nakon misec ipo dana shvatili smo da nas je fizička aktivnost priporodila. Mens sana in corpore sano.
Onda ste jedan dan i Vi došli u edenski gym i sve ovjekovječili i istrčali na traci tri kilometra dok smo mi surfali na valovima orbitreka. Tada smo shvatili da smo otvorili s vama novi komunikacijski kanal: tjelovježba i sport. Sad više nećemo toliko trčat po IKEI i slastičarnama koliko po butigama sportske opreme ( hote nam odma vidit za jedne dobre adidas patike, ali neka budu ljubičaste, a može i jedne rukavice bez prsti da se možemo pravit važni. Isto ljubičaste).
Hvala našemu treneru koji nas je stavi u red, hvala Tihi koja nas je bodrila kad bi zapali u krizu i nosila nam male fine obroke u plastičnim tećicama.
hvala materi koja nam je svaki dan kuhala posebnu hranu,
hvala sestri koja nam je pazila dicu, hvala našemu Čoviku koji nas je hvali i govori da smo super i da vidi razliku kad je mi nismo vidili nigdi. I hvala teti u Austaliji koja ni imala pojma koliko nam je značila srebrna haljina u koju nismo mogli stat i koju nismo obukli za svetu Vicencu, ali hoćemo sigurno za svetega Roka.
Vaši Ustrajni&
Tekst i fotografije: golly&bossy
Izvorni blog pročitajte na golly&bossy
[:]
Elina kuhinja: Medena bračka janjetina
[:HR]
Otkrivamo tajne bračke kužine
Piše: HotSpots gourmet bloger, Ela Vrsalović
Medena janjetina
Kakav bi to bio blog o bračkoj kuhinji bez janjetine? :)
Danas sam se malo poigrala sa janjetinom i kaduljom. Mirisi i okusi otoka isprepleli su se u jednom jelu koje priča priču svakom vašem čulu. Na vama je samo da zatvorite oči i prepustite se...
Za spremanje ovog ukusnog jela potrebno je:
- janjeći but
- med od kadulje
- ljubičasta kapula i luk (isječeni na komade)
- maslinovo ulje, sol, papar, mljevena paprika, kvasina, soja umak, šug od pomidora, malo vode
U duboku vatrostalnu posudu stavite janjeći but koji ste prethodno dobro namazali medom, dodajte sve ostale sastojke, poklopite i pecite 3 sata na temperaturi od 150C.
Kao prilog ovom jelu napravila sam pulentu koja se kuhala u mlijeku uz dodatak isjeckanog lišća kadulje, malo masla, soli i papra.
HotSpots gourmet bloger: Ela Vrsalović
Ela Vrsalović, prof. engleskog jezika i sociologije, diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zadru. Za sebe kaže da više voli kuhati nego predavati. Ljubav prema kužinavanju odvela ju je nekom drugom pravcu. Prekvalificirala se za kuhara u školi Oliva allegra i trenutno završava program usavršavanja za Menadžera hrane i pića na Visokoj školi za menadžment i dizajn Aspira. Dogodine planira upisati i studij Gastronomije.
Zajedno sa sestrom vodi konobu Bokuncin u Sutivanu. Ovo im je treća sezona i guštaju u svakom trenutku. Kuhanje je Elina strast, kuharice najdraža literatura a šetnja među bancima voća, povrća i sira na pazaru omiljena šoping ideja.[:]
Novo ruho autohtonih jela – proljetnom gastro šetnjom do Siska i okolice
OD IZLOŽBE U GRADU SISKU DO ŠETNJE SEOSKIM DOMAĆINSTVIMA – SISAK I OKOLICU VRIJEDI ISTRAŽITI
»Nema iskrenije ljubavi od ljubavi prema hrani«, davno je zaključio engleski dramatičar, romanopisac, kritičar i publicist George Bernard Shaw.
U skladu s ovom nadasve točnom i tako provjerenom izrekom, brojne naše destinacije ovog proljeća raskriljuju vrata davno zaboravljenih mirisa i okusa iz škrinje autohtone stare kuhinje hrvatskih jela. Dobar je to potez tim više što interes posjetitelja turista pa i samih stanovnika nikad nije bio veći za dobru kulinarsku tradiciju.
O samom trendu svjedoči i to da sve popularniji blogerski gastro food portali kao i ekskluzivni gourmet časopisi, u svojoj ponudi recepata, vole se itekako prisjetiti nekog davnog jela te objaviti postupak priprave a koji često završi kao najklikaniji recept.
U korak s turističkim trendovima kojih je izvorna gastronomija ključan element ponude, krenulo se i u gradu Sisku ka revitalizaciji baštine i to najukusnije – kroz oživljavanje gastro priče!
ODRŽANO OTVORENJE UTVRDE STARI GRAD I IZLOŽBE AUTOHTONIH JELA SISKA I OKOLICE
Izložba U potrazi za najboljom kuhinjom – Prepoznatljivost prehrane sisačkoga kraja; Održala se 23.05.2016 u 19:00 sati
Jedinstvena je to bila izložba temeljena na terenskom istraživanju o načinima pripremanja tradicionalnih i autohtonih jela s područja Siska i okolice, koja je svojim postavom posjetiteljima na edukativan način, kroz šarmantni vremeplov prošlosti, pokazala i prikazala stare recepte.
Prema riječima organizatora, kako bi se obogatila ugostiteljska ponuda, izvukli su stare recepte na svjetlo dana, nastojeći ih sačuvati od zaborava i oživjeti im okuse i mirise.
A za posjetitelje koji se odluče posjetu ovom kraju, preporučamo također da obavezno posjete i neizostavni Park prirode Lonjsko polje u kojem postoji niz ugostiteljskih objekata u kojima se još uvijek pripremaju jela po originalnim starim receptima.
U nastavku donosimo preporuku ugostiteljskih objekata u Parku prirode Lonsko polje. Jeste znali da je kao podsjetnik na nekadašnji način života u ovom području osmišljen tematski put koji spaja sjeverni dio Lonjskog polja s njegovim životnim okruženjem, moslavačkim vinorodnim brežuljcima i rijekom Savom? Svrha mu je naglasiti razlike između prošlosti i sadašnjosti, jer većina puteva koji su nekada vodili preko polja više ne postoje, mostovi preko rijeka stradali su od vremena, regulirani su glavni tokovi, no zadržani su rukavci i zavodljiva mjesta uz Lonju. On povezuje dva područja na novi način i kroz pričanje romantičnih priča iz povijesti vodi do replika graničarskih čardaka u kojima su graničari provodili većinu svoga života.
HOTSPOTS PREPORUKA SEOSKIH DOMAĆINSTAVA I OPG-OVA na području Siska
"Tradicije-Čigoč" raspolaže restoranom kapaciteta 80-ak sjedećih mjesta. Doživite potpuni ugođaj uz tradicionalna jela iz posavine u okruženju masivnih hrastovih stolova i stolica.
Tradicije Čigoč - nudi gotova jela od kojih izdvajamo srneći gulaš , fiš paprikaš i "posavski lonac" . Uz svako jelo preporučujemo posebni proizvod "Čigočicu" (lepinu iz krušne peći punjenu domaćim sirom i vrhnjem).
Također pripremaju i vrhunska jela ispod peke te razne vrste domaćih riba od kojih preporučujemo šarana i smuđa pripremljen na poseban način. http://www.tradicije-cigoc.hr/
Pansion tišina – Lonja – prekrasan tradicijski restoran u okruženju najljepšeg mjesta u PP Lonjsko polje, Lonji. U okolici objekta moguće je uživati u raznim aktivnostima poput šetnje, posjete parku prirode Lonjsko polje, i ribolova. Poseban rekreativni doživljaj nude šest vrlo atraktivnih biciklističkih ruta (u ukupnoj dužini 310 km) koje povezuju posavski koridor Lonjskog polja s rijekom Unom i Moslavinom. Biciklističke rute u Parku prirode Lonjsko polje lagane su i ugodne za vožnju, pogodne za obiteljski turizam i rekreaciju.
ETNO SELO STARA LONJA
Etno selo Stara Lonja - http://www.etnoselo-staralonja.com/o-nama/ - nakon što brojnih aktivnosti u priodi uživajte u authtonim jelima koje spremaju u kuhinji ovog gospodarstva u prekrasnoj Lonji. Citirajući vlasnika Etno sela Stara Lonja dočarat ćemo ugođaj ovog mjesta: Lonjsko polje je lako voljeti samo trebate doći i osjetiti ga, pomirisati cvijeće u polju, proći posavskim sokacima, okupati se na pješčanim plažama rijeke Save, probuditi se u rosom okupanim jutrima, okusiti miris ribe pečene na rašljama, diviti se konjima u suton i još mnogo toga što se ne može opisati riječima.
Lonjsko polje je lijek za dušu urbaniziranog čovjeka koji je odavno zaboravio što znači biti opušten i kako su njegovi davni preci živjeli. Za sve one koji žele doživjeti nešto drugačije, nešto ljepše, nešto čega će se cijeli život sjećati, nešto zbog čega će se uvijek vraćati ovdje u Lonjsko polje u Etno selo Stara Lonja izbor je vrlo jednostavan.“
Foto: Etno selo Stara Lonja
OPG Veselić - u ponudi imaju tradicionalne gastronomske specijalitete pripremljene od isključivo ekoloških proizvoda a također organiziraju i razne edukativne radionice o ekološkoj poljoprivredi, očuvanju okoliša i održivom razvoju prezentaciju i degustaciju naših ekoloških pekmeza, džemova, sokova…Posjetiteljima neće biti strano uživanje u ozračju seoskog veselja uz čašu vina i dobru staru tamburicu.
FOTO: OPG Veselić
Ponuda seoskih domaćinstava je doista impresivna, te vas pozivamo da na ovoj poveznici istražite sadržaj i ponudu te se pod hitno uputite na izlet s obitelji ili prijateljima. Ovo je destinacija snova za gurmane i ljubitelje prirode. Brojna domaćinstva nude idealan omjer usluge i cijene a usluga je dostupna i za vrijeme ljeta.
Želite li se pak zadržati u gradu Sisku možete birati između niza restorana u prekrasnim ambijentima. Bilo da je to u samom dvorištu utvrde Stari grad ili na obali rijeke Kupe ili okruženi pomno uređenim vrtovima u centru grada. Pozivamo vas da kušate jela koja su tijekom posjeta Sisku bila servirana kasnije caru Franji 1.
Ili da istražite poslije sve znamenitosti šarmantnog rimskog ljepotana o kojima možete pročitati nešto i na linku http://www.sisakturist.com/hr/stranica/znamenitosti/46. Nije naodmet posjetiti ni Gradsku tržnicu Sisak gdje možete na jednom mjestu naići na šarene sezonske proizvode svih boja i oblika te se upoznati s ponudom kraja i okolice, a također biti dio raznih događanja koja se tamo odvijaju. Sisak je doista lijepi mali skladni gradić, koji stalno vibrira životom i energijom svojih stanovnika a koji zahvaljući vlastitoj kreativnosti i marljivosti, mogu i znaju biti izvrsni domaćini svojim posjetiteljima i sve brojnijim izletnicima.
foto: Gradska tržnica Sisak
Za kraj vam donosimo praktične recepte i načine sušenja ribe:
Šaran na procep - recept
sastojci:
1-1,5 kg šarana
Sol
Crvena paprika
priprema:
Ribu očistiti i dobro oprati. Šarana prerezati po leđima tako da dobijemo veliki list te ga posoliti i ostaviti da se sol dobro upije. Unutrašnju stranu natrljati crvenom paprikom. Od vrbe napraviti rašlje na koje nabodemo šarana cijelom širinom. Ribu peći kraj dobro napavljenog žara tako da rašlje ubodemo u zemlju, uz povremeno okretanje da bi se ravnomjerno pekla s obje strane.
I još za kraj pročitajte nešto o tradiciji sušenja ribe na tavanima stanovnika Lonjskog polja:
Suha riba zaboravljena delicija Lonjskog polja (autor objave Vladimir Pajtlar)
U prošla su vremena žitelji Lonjskog polja na tavanima sušili ribu. Bila su to vremena kada je ribe bilo na pretek, pa se sva količina ribe nije mogla odmah potrošiti.
Najbolji za sušenje su šaran, štuka i deverika od 1,5 do 2 kilograma. Ribu treba razrezati duž leđa, posoliti te staviti u rasol 5 dana. Potom ribu objesiti na tavan na prozračno i hladnije mjesto. Tu neka se cijedi jedan dan. Slijedećeg dana dimite ribu najviše dva sata. Dim napravite od suhih vrbovih grana. Svaki drugi dan dimite ribu sve dok se ne skupi pet dimova. Nakon dimljenja riba nek ostane na tavanu najmanje deset dana, riba će dobiti jasnu tamnocrvenu boju. Prije pripreme ogulite kožu, suha riba može se jesti sirova ili prepečena na malo masti. Dobar tek!
Više informacija o gastronomskim običajima, izložbi i mjestima dobrog zalogaja, doznajte na web stranici Turističke zajednice Grada Siska. Dobro došli.
Fotografije hrane i Starog grada i Lonskog polja; Turistička zajednica Grada Siska
Otkrivamo tajne bračke kužine: Kušajte Elin kolač s prošekom!
[:HR]Piše: HotSpots gourmet bloger, Ela Vrsalović
Volim prošek. Pročitala sam negdje da se "Prošek treba piti lagano ohlađen sam ili u nekoj dobroj kombinaciji sa desertom temeljenom na orahu, suhim datuljama ili smokvama ili uz stare sireve ili sireve sa laganom plavom pljesni." Pa dobro, idemo ga onda dobro iskombinirati.
Gdje ima volje ima i načina, promislila sam i tako je nastao ovaj kolač. Tanko prhko tijesto u kombinaciji sa slatkom kremom od smokve i oraha a sve zajedno okupano prošekom. Može li bolje od toga? :)
Evo recepta za Elin kolač s prošekom
Tijesto:
500g brašna
250g masla
4 žumanjka
4 žlice šećera
1,5dcl prošeka
Krema:
250g mljevenih oraha
100g šećera
200g suhih smokava
1dcl prošeka
Upute za pripremu:
U brašno dodati maslo sobne temperature, žumanjke, šećer i prošek. Zamijesiti i podijeliti na tri dijela.
Svaki dio razvaljati na tanke kore i peći jednu po jednu na 180C dok ne porumene.
U multipraktiku miksati sastojke za kremu i njome premazati kore.
Dobar tek!
HotSpots gourmet bloger: Ela Vrsalović
Ela Vrsalović, prof. engleskog jezika i sociologije, diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zadru. Za sebe kaže da više voli kuhati nego predavati. Ljubav prema kužinavanju odvela ju je nekom drugom pravcu. Prekvalificirala se za kuhara u školi Oliva allegra i trenutno završava program usavršavanja za Menadžera hrane i pića na Visokoj školi za menadžment i dizajn Aspira. Dogodine planira upisati i studij Gastronomije.
Zajedno sa sestrom vodi konobu Bokuncin u Sutivanu. Ovo im je treća sezona i guštaju u svakom trenutku. Kuhanje je Elina strast, kuharice najdraža literatura a šetnja među bancima voća, povrća i sira na pazaru omiljena šoping ideja.[:]
Bračka walking&gourmet tura "DOLCE VITA" apsolutni je raj za sva čula!!
[:HR]USPJEŠNI PROJEKT TURISTIČKE ZAJEDNICE SUPETAR UPOZNAVANJA S GASTRONOMIJOM OTOKA BRAČA
Svaki korak ove gastro ture vodi vas na putovanje koje vaša osjetila teško mogu zaboraviti.
Želite li isprobati autentične okuse u kombinaciji sa prirodnim ljepotama i kulturnim nasljeđem? Na pravom ste mjestu. Nigdje nije lakše ogladniti i uživati u prirodi doli na pješačkim stazama otoka Brača. Prvo stoga jer ste okruženi takvom ljepotom da ostanete bez daha, a drugo stoga jer sa svih strana nešto miriši. Bilo priroda, bilo more, bilo mirisi iz okolnih domaćinstava gdje se spravlja sve nešto fino i ukusno. Stoga se za šetnju pješačkom stazom Dolčevita treba posebno pripremiti.
Pješačka&gourmet staza Dolčevita počinje jako blizu agroturizma „RANJAK“ povrh Supetra. Na istoj toj stazi nalazi se 5 restorana, konoba i agrodomaćinstava, 2 umjetničke galerije i obiteljska vinarija. Ovdje je sve domaće, iskreno i puno života.
Staza je ukupne dužine nešto više od 6 km, a šetajući njome vidjeti ćete Donji Humac i Dračevicu – još neotkrivene dragulje bračke arhitekture i otočkog načina življenja. Zanimljivost i posebnost ove staze je da svaki objekt na njoj nudi nešto autohtono, 100 % bračko i svoje (maslinovo ulje, sir, rakije i likere, kamene suvenire, janjetinu, vino, slatke delicije). Nema druge već pauzirati što češće i neplanirano odužiti šetnju.
Ovom stazom nije lako prošetati zbog obilja gastro iskušenja koji vas dekoncentriraju na proputovanju no svakako ćete biti nagrađeni iskustvom autentične ljepote jednom kada se odlučite posjetiti ovaj kraj.
Ponekad je dovoljno maknuti se i nekoliko kilometara od svakodnevice da biste shvatili koliko život može biti lijep. A za iskušenja na supetarskoj pješačkoj&gourmet stazi, brinu se slijedeća seoska domaćinstva i galerije:
Agroturizam Ranjak (maslinovo ulje i proizvodi s maslinama)
Konoba Belvedere – Žiža (brački sir)
Konoba Turanj (domaći likeri i rakije)
Galerija Jakšić (obilazak obiteljske galerije i suveniri od bračkog kamena)
Konoba Kopačina (janjetina i vitalac)
Atelijer Pero Jakšić (obilazak galerije i radovi od bračkog kamena)
Vinarija Senjković (kušanje vina)
Konoba Pod česminu (tradiconalni brački deserti)
Krenite s nama u upoznavanje "Slatkog života" upoznajte ljubazne domaćine koji će vas pod svaku cijenu pokušati zadržati bar nekoliko sati u svom pravom gastro raju, a i vama se nakon dolaska neće žuriti. Dolce Vita je jedno nezaboravno iskustvo i druženje zaokruženo izvrsnom hranom i vrhunskim vinima.
Hrana i vina doista spajaju ljude!
Jeste li znali?
Ovaj predivni gradić poznat je po mnogim zanimljivostima i predivnim lokalitetima (plažama, spomenicima i crkvama poput župne crkve Navještenja Marijina te brojnim djelima kipara Ivana Rendića…), po vrhunskoj gastronomiji, mjesto je održavanja jednog od najprestižnijih kulinarskih festivala Mediterana – Bisera mora.
Ova destinacija s bezbroj atributa postaje i nezaobilazno nautičko odredište Srednje Dalmacije.
Posjetite TZ Supetar i nadahnite se skladom Dalmacije koji izvire iz svakog kamenog kutka ovog malog bajkovitog mjesta.
Ova interesantna i kreativna priča vezana za stazu, osmišljena je od strane Turističke zajednice Supetra, a više informacija možete dobiti u Turističko -informativnom centru u Supetru, (adresa je Porat 1,Supetar), ili na tel: +385 21 630 551 te na mail; [email protected].
[:]
Slovenski festival čokolade Radovljica 2016 - fantazija boja i okusa!
[:HR]Ljupka slovenska destinacija Radovljica, postala je ovih dana popirištem uzbudljivog gastro trenutka. Od 15. do 17. travnja u Radovljici se održao 5. Festival čokolade.
Čokolade su simbol ovog kraja a u tvornici Gorenjka se proizvode već od 1922 godine. Zanimljiv je i slogan ove destinacije inspiriran čokoladama "istinski slatka".
Festival se održava već petu godinu, a prošle je godine ga je posjetilo čak 50.000 gostiju kroz dva dana održavanja. Za ovogodišnje rezultate nemamo još podatke u ovom trenu no brojka će nadmašiti lanski rezultat. Sam po sebi festival je poprilična atrakcija za sve generacije.
NAJVEĆA ATRAKCIJA FESTIVALA - ČOKOLADA KOJA JE UŠLA U GUINESSOVU KNJIGU REKORDA
Posjetitelje je odmah na ulazu u festivalski dio, oduševila najveća tabla čokolade na svijetu koja je ušla u Guinnesovu knjigu rekorda: težine 1400 kg i površine 142 m2.
Organizacija festivala, za sve posjetitelje i same novinare bila je besprijekorna. Unatoč ogromnom broju ljudi u malom mjestu, nigdje se nije osjećala nervoza ni gužva, ugostitelji su bili posve spremni na navalu posjetitelja tako da se nigdje nije čekalo na pića niti hranu.
Izdvajamo najzanimljivije sadržaje:
- Trg najveće čokoladu na svijetu – osim što je sama čokolada bila spektakularna veličinom, moglo se i kupiti komadiće i probati okus svjetskog rekorda.
- Natjecanje za najbolju čokoladu prema izboru stručne komisije. 13 najboljih slovenskih čokoladarnica natjecalo se inovativnim proizvodima ili okusom čokolade.
- Između ostalog tu su bili čokoladna pizza, čokolada s tartufima, čokolada punjena likerom od terana, praline s borovicom, praline s makom itd.
- Cooking show
- Radionice za djecu
- Zabavne predstave
- Čokoladni bodypaiting
- Brojne nagradne igre
- Trg najveće čokoladu na svijetu .
- Tvornica čokolade u kojoj se mogao vidjeti cijeli postupak proizvodnje
Posjetitelji su se mogli odlučiti za obilazak štandova ili posjetu muzejima, za ručanje na otvorenom prostoru ili posjet gostionama s domaćom autohtonom hranom, a također je bio organiziran i poseban muzejski vlak u kojem su se održavale degustacije čokolade. Maštoviti parking za bicikliste nam se posebno svidio.
Na slovensku poslovično besprijekornu organizaciju svega, podsjetila su nas i vozila hitne pomoći, spremna za čoko grešnike kojima slatko ne čini najbolje, a kako i ne bi kada su se čokoladni oblici pojavljivali u svim zamislivim pa i nezamislivim oblicima i formama; vidjeli smo tako čoko čevape, čokoladnu pizzu, čokoladni kebab. Ponegdje su se čak izlagale i posjetiteljima zanimljive čokoladne forme, inspirirane Kama sutra pozama.
Posjetili smo i nekoliko muzeja; Muzej pčelarstva i Muzeju-radionici licitara. Jeste li znali da je Muzej pčelarstva jedinstven po svom postavu u Europi, a predstavlja dugu tradiciju pčelarstva u Sloveniji i također spada u jedan od specifičnih amblema ovog kraja.
Muzej licitara prikazao nam je osim uobičajenih oblika licitara (srca, konjići, lutke) neke moderne verzije poput miniona. Tradicija izrade ovakvih licitarskih oblika duga je oko 250 godina.
Svakako si zabilježite iduće godine vikend sredinom travnja i dođite u ovaj ljupki kraj degustirati čokoladu. Bledsko jezero udaljeno je samo 5 km od Radovljice, pogled na Triglav je prilično spektakularan, ugostiteljska ponuda je prilično solidna i iznimno ekspeditivna a u blizini se nude također brojni zanimljivi sadržaji.
Stari grad Radovljica je jedan od najbolje očuvanih stariogradskih jezgri u Sloveniji, a kuće u centru grada datiraju još iz 15 stoljeća. Tu je dakako i besprijekorna priroda kojom se slovenci diče.
Kod naših susjeda je sve tip top uredno, pa tako i svaki gradski vrt ima svoj logičan red, poredak i strukturu.
Znamo da zvuči kao otrcani klišej, no tamo čak i trava te divlje cvijeće iz zidova i starog kamenja, organizirano i uredno raste. Nigdje nema neurednih okućnica.
Vješti duh tradicije obrtništva utkan je u sve pore destinacije kroz dugotrajnu tradiciju izrade najfinijih čokolada, do vrsne izrade licitarskih srca i suvenira koje oduševljavaju posjetitelje već desetljećima.
Omamljeni čokoladnim okusima i toplim gostoprimstvom domaćina i organizatora, planiramo svakako posjetiti ovaj slatki festival i iduće godine a isto preporučamo i vama.
Fotografije i tekst; Anita Žuvela Hitrec, Ana Biško
[:]
Slovenska kuhinja – od meščanske do rudarske
[:HR]Tako blizu i lako dostupna, Slovenija se otkriva začudnom lakoćom posjetitelju kroz svu raskoš nijansi proljetnog zelenila, impresivnih pogleda s ljepotom planinsko jezerskog štiha, raskošnom ljepotom Bleda i Bohinja i vrlo ljubeznim turističkim djelatnicima.
O tome koliko im hrvatski gost znači i kako su vješti organizatori, uvjerili smo se kroz studijsko putovanje ovog vikenda, na izvrsnom Festivalu čokolade u pitoresknoj Radovljici a priča se dalje nastavila posjetom toplim termalnim vodama i luksuznom wellness centru, tako da ćemo Festival čokolade podrobnije opisati u idućoj reportaži.
Za ovaj put zadovoljit ćemo se blogom gastronomada i gastroputnika s Okusi.eu, Ivane Stipić Lah koja je obradila temu slovenske kuhinje.
Inače, Okusi.eu ovaj cijeli mjesec imaju Sloveniju u fokusu interesa, naravno kroz priču o hrani. Reportažu prenosimo u cjelosti. Lijep, edukativan i zabavan tekst poučit će nas o povijesti slovenske kuhinje.
Slovenska kuhinja – od meščanske do rudarske
Iako mala, Slovenija je država koje se smjestila na geografski i gastronomski vrlo raznolikom području. Na sjeveroistoku prostire se Panonska ravnica, na istoku Dolenjska s pitomim brdima. S krševitog, obalnog juga penje se na zapadu u visine Alpa.
Sama geografska raznolikost i različiti načini života u različitim pokrajinama razlog su da u Sloveniji ne možemo govoriti o jednoj slovenskoj kuhinji, nego o više od 40 različitih kuhinja koje se stapaju u jednu cjelinu.
Ni svi sastojci nisu bili dostupni u svim regijama, zato je svaka pokrajina razvila sebi specifičnu gastronomiju, ovisnu o domaćim namirnicama.Potočni rakovi koje možete naći u potocima u unutrašnjosti, ne žive nigdje drugdje u Sloveniji, kao što je i pršut moguće osušiti isključivo na krasu i obali, dok je bučno ulje zaštitni znak Prekmurja.
Osim toga, ova mala država graniči s četiri kuharske velesile i od svake je preuzela i udomaćila ono najbolje.
Zato su se u Sloveniji osim lokalnih kuhinja razvijale i odvojene kuhinje sela (bajtarska kuhinja), gradova (meščanska kuhinja), fratara (samostanska kuhinja), utvrda (grajska kuhinja) i još mnoge druge. I dok su se u meščanskoj kuhinji njegovali prefinjeni ukusi oplemenjeni utjecajima Francuske i Austrije, bajtarsku kuhinju odlikuje mnogo krumpira, kupusa i graha. Kao što je na primjer govnač, pire od krompira s kupusom ili matevž, pire s grahom.
Razvoj industrije i specifičnih zanimanja razvio je i kuhinje tipične za određene pozive kao što su rudarska kuhinja (zasavski omlet, rudarsko srce) , splavarska kuhinja, šumarska kuhinja (puhovi na ražnju), kovačka kuhinja (gusta juha od graha)…
Mnoga tradicionalna jela kao što su na primjer puhovi na ražnju više se ne priprema nigdje, ali je zato gusta juha od graha ili zasavska omleta rudarsko srce još uvijek prisutna u slovenskim domovima.
Danas se u Sloveniji još uvijek u skoro svim domovima kuhaju kranjska kobasica, krvavice i konjski gulaš. Od priloga su popularni dinstani kiseli kupus, krumpir i polenta, a goveđa juha s kuhanom govedinom je osnovno jelo svakog nedjeljnog ručka, osim u sezoni tikava.Vrlo su popularna i jela od divljači, ali i od samoniklog bilja, kestena i gljiva. U sezoni radiča, borovnica ili gljiva slovenska brda i livade prepune su zagriženih berača koji ove delikatese skupljaju u košare od pruća – jer najlon vrećice donose lošu sreću.
Kako onda definirati takav neobičan skup jela? Slovenski gastronomski stručnjaci još uvijek nemaju neku zajedničku definiciju, slažu se ipak u nekoliko osnovnih crta: slovenska kuhinja je jednostavna, osim onda kad je teška. Slovenska kuhinja je domaća, osim onda kada se oslanja na kuhinju susjednih zemalja. Slovenska kuhinja je mesna, osim u sezoni povrća i naravno, slovenska kuhinja je zdrava, osim onda kada to nije.
Originalan tekst pročitajte na Okusi.eu
Fotografije: Ivana Stipić Lah
Autor teksta: Ivana Stipić Lah[:]
golly&bossy na havajskim plažama!
[:HR](Zavidno) uredništvo ovaj put nije pripremilo prpošni uvod u post gollyh&bosssyih. Jer oni su se za zimske praznike baškarili na Havajima. I dalje neka se sami hvale.
Aloha dragi Naši,
Evo vam se javljamo nakon puno vrimena. Ali s vrhunskom pričom. Pričom s Havaja! Da, da, da!!! Ono kad je na vaš putopis iz Monaka neko komentira (klik) “niste vi goli i bosi nego puni para.“, što će tek sad reć : )
Ali neki komentari koje smo čuli bili su: “Pa što ćeš tamo radit?“ i “Ne bi ja mogla bit tako po plažama cili dan.” Kako samo griješe u procjenama. Po Havajima se ima toliko toga za raditi, čak i da smo bili samo na plažama svaki dan. Stoga ovi post posvećujemo prekrasnim havajskim plažama.
Dakle, odmah u startu da objasnimo. Niti je havajsko more ko naše, niti su plaže ko naše. More je manje slano, za početak. A plaže, plaže su svaka drukčija. Svaka ima drukčiji pijesak: negdi je grub, negdi je siv, negdi je zlatan, negdi je crn, negdi crven, negdi mekan poput pudera. Negdi su samo kupači, negdi su surferi, negdi su samo za lokalce. Drukčiji su i valovi, drukčiji je miris. Drukčije se pliva.
Waimea
Krenimo redom. Naša prva plaža bila je Waimea Bay. Zvuči vam ime poznato? Vratite se na 1:23 ove gore pjesme od Beach Boysa. Aha, pjevaju baš o plaži Waimea.
Samo 200 m od našeg smještaja, Waimea je stvarno kako iz razglednice. Ali na najbolji mogući način. Naime, havajske plaže su čista priroda. Na njima nema kafića, nema dućana,nema tobogana i ostalih đinđa. Jako su čiste zato što su strogo zaštićene i na njima se ne smije ni pušit. Ali ne samo da se na plažama ne smije pušit. Ne smije se ni na prilazima plažama, ni u parkovima koji ih okružuju, ni na parkingu. Jedino što postoji na plažama je kućica s WC-om i tušem. I to je to. Ostaje pijesak i more. Sreća.
Waimea nam je možda najdraža plaža od svih plaža na Havajima. Prve se pamte! Do nje nam je trebalo 26 uri leta, došli smo kasno navečer i ujutro se probudili i prošetali do ove lipote. Iz zimske robe uskočili smo ravno u japanke i kupaći. Sedili smo na na pržini, gledali valove i mislili: “Isplatilo se putovat 26 uri samo radi ovega. A ovo je tek prvi dan.
Banzai Pipeline
Na drugu stranu od hostela bila nam je Banzai Pipeline. Ona je već malo komercijalnija u smislu da je više ljudi i da nije park prirode nego da su tu i kuće. Ovo je prvi red do mora na Banzaiu. Ne loše, ne loše.
Za razliku od naše obale di su kućerine s apartmanima jedna do druge, na Havajima nema toga. Ili naprave resort s hotelčinom od 20 katova ili su ovakve kućice. Ali čak i u resortima, sve plaže su javne. Jer jedna od stvari kojima se Havaji ponose baš je to da svi imaju pristup plaži što je i u zakonu. Tako svakih desetak ovakvih kuća postoji javni prilaz (to je prilaz na kojem smo rekli da je isto zabranjeno pušenje).
Rekli smo i da su valovi drukčiji. Ovo su malo veći valovi i stvarno treba znat izać na kraj s njima. Svakako je samo za dobre plivače, a i tada treba znat podronit ispod vala kako bi ga se prošlo i izašlo tamo di je mirnije. Dok to nismo naučili valovi su nas izokrenuli, u momentima smo se borili za goli život, pržine smo imali svugdi, ali svugdi.
Na Havajima smo bili oko Nove godine, kad je i u njih godišnje doba zima. To znači da je srednja temperatura zraka oko 28°, a mora 24. Jedino što zimi malo više puše, što znači da se na nekim plažama, nekad ne može kupat jer su valovi preveliki. Ali, dok kupačima ne smrkne, surferima ne svane.
Bi je to Dan velikih valova na Banzaiu i svi su došli gledat.
Valovi su bili toliki da čak se mularija od 15-16 godina nije usudila uć.
Što znači da je bilo više mista za stare iskusnjare.
Haleiwa
Dan iza, nekoliko kilometara dalje, u Haleiwi bilo je malo mirnije. Savršen dan za natjecanje malih surfera, uzrast oko 10 godina. Oni ne surfaju tako da stanu na dasku, nego su samo naslonjeni na jednu manju. To se zove body surfing i teže je nego što izgleda. Znamo jer smo probali.
Hanauma
Ovo smo bili na sjevernoj strani otoka O'ahu. Maknimo se sad na južnu i posjetimo još jedan park prirode: Hanauma.
Hanauma je djelomično potopljen krater vulkana, ima tega po Havajima koliko hoćete. I strogo je zaštićeno područje, toliko da smo prin nego što smo ušli morali odslušat predavanje kako se ponašat na plaži. Ne smi se gazit po koraljima, ne smi se hranit ribice, ne smi se uznemiravat kornjače... Edukacija vridi godinu dana, tako da koliko god puti tu godinu dođete na Hanaumu ne morate odslušat predavanje, ali ako ste došli kasnije morate opet sve čut.
Ovo su i primjeri životinja: cvjetačasti koralj, lubanja morske kornjače i ježina-olovka. Koralji su i ono tamnije na slici iznad. Ono svitlo je pržina, tamno su koralji.
Nisu ni trebali puno upozoravat da se ne gaze koralji. Jer su jako, jako oštri. I jako su plitko, jednu 30 cm ispod površine tako da je prilično teško priko njih uopće proć i borit se opet s valovima. Ali sva se muka isplati jer je sve prepuno prelipih tropskih ribica svih boja i oblika. Sve iz Nema, osim Nema, što je i logično jer Nema nema : )
Nismo imali podvodnu kameru tako da ćete nam morat virovat na rič. U međuvremenu evo još malo razgledničastih slika Hanaume.
Sve upute smo poslušali, maksimalno smo izbjegavali koralje, nismo hranili ribice. Sa sobom smo štreberski ponijeli samo fotografije, a ostavili samo otiske stopala.
Hanauma je i jedina plaža za koju smo ikad čekali red. To je zato što se prolazi edukacija, a primaju 50 ljudi svakih 15 minuti.
A do tamo vozi javni prijevoz iz Honolulua. Linija se prikladno zove The Beach Bus.
Waikiki
Idemo dalje. Čuveni Waikiki usrid Honolulua. Koji uopće ni glamurozan. Nema toliko ljudi na njemu, a i plaža ni nešto jer koralji počinju nakon 5 m i onda je plitko i oštro. Ali, bilo se fora na samu Novu godinu okupat na Waikikiju
Čuli smo da je mnogima američkima beskućnicima san doć na Havaje i tamo bit beskućnik. Ovi su ostvarili san i beskuće ravno na Waikikiju.
Kaenae
Ali, nije život pjesma Havaja. I nisu ni ti Havaji bezazleni. Evo kako izgledaju valovi kad nisu na plaži. Račišćka poslovica govori “Dabogda more s tobom od mrkentu (stijenu) mlatilo.” Evo, tu se kletva ostvaruje.
Ovo je na otoku Mauiu, uz lokalčić Aunty Sandy's Banana Bread. O njemu drugom prilikom.
Crna plaža
Jednu 30 km dalje od tete Sandi je jedna od najposebnijih plaža na cilen svitu valjda.Wai'anapanapa Black Sand Beach, crna plaža. I stvarno je crna.
Rekli smo da je na havajskim plažama puno toga zabranjeno. Između ostalega i uzimat kamenje s plaže. Pročitali smo u jednoj brošuri i da je loša srića uzet kamen s Havaja. Iz straha da nam u povratku ne padne avion, nismo ništa uzeli, samo smo slikali žal koji bismo bili uzeli.
Crvena plaža
Nakon čudesne Crne plaže, išli smo i na čudesnu Crvenu plažu – Kaihalulu Red Sand Beach.
Boja je više brončana nego crvena, a još je bolje po suncu. Ali, na Havajima je uvik oblačno, posebno na ovoj strani Mauia. Crvena je boja opet od vulkanskog kamenja, a iznad plaže su bile neke stare havajske tvrđave i tu se rodila kraljica Ka'ahumanu, koja je prilično važna u otočnoj povijesti.
Hana
Plaža u Hani nije ništa posebno, ali zato ima tako fini pijesak da kad ga se pusti i leti koliko je lagan.
Kihei
Ali najfiniju pržinu ima mala plažica u Kiheiu. Čisti puder u koji se upada do članaka. Plažica Kalama je inače samo za lokalce, turisti su malo dalje, u hotelima i resortima, a nama je bila super jer je bila blizu omiljene samoposluge. Osim tega na njoj nema ni opakih koralja.
Paia
Općenito je južna strana Mauia, di je Kihei puno pitomija od sjeverne na kojoj dosta puše. Ali mi se ne bojimo izazova i zato je Paia bila naše sljedeće odredište. Bila je nedija, tako da je bilo dosta ljudi, kupača i surfera, a more nas je tako izvaljalo da smo bili sritni da nema mrkente nego samo pržina.
Rekli smo da je svaka plaža ima drukčiji pijesak. I stvarno ima. Ovakav uzorak nismo vidili nigdi nego u Pai (Paii? Ne znamo uopće kako bismo deklinirali imenicu Paia).
Da, zaključimo: i da smo bili samo po plažama na Havajima toliko tega bismo vidili i naučili i saznali i izuživali se, da bi se samo radi tega isplatilo letit 26 sati.
Stojte dobro,
Vaši
Tekst i fotografije preuzete sa bloga golly&bossy
[:]
Riječka tržnica - užitak za sva osjetila
[:HR]Nastavljamo sa serijom razotkrivanja domaćih i stranih tržnica svijeta, koje istražuju kolege s partnerskog gastro portala Okusi.eu. Neke od izvrsnih putopisa možete pronaći ispod ovog teksta, a danas upoznajemo Rijeku, Europsku prijestolnicu kulture 2020, i to kroz njene okuse i mirise, kroz putovanje glasovitom riječkom tržnicom.
Doznajte kako iz prve ruke i prvog pera Okusi.eu, naše Helene Varendorff, zapravo izgleda ukusna esencija Kvarnera, te vreva i bogatstvo boja ovog dijela Lijepe Naše.
Riječka tržnica je užitak za sva osjetila
Riječka tržnica svojom vrevom i vikom nasmijanih prodavača, odlično pristaje u ovaj šarmantni lučki grad. Ne samo Okusi već i Michelinov vodič, preporučuju posjet Riječkoj tržnici. Portal visitrijeka.hr navodi ono što Okusi stalno ponavljaju: “Niti jedan supermarket ne može zamijeniti šarm osobnog kontakta s prodavačem i uzbuđenje nepredvidive kupnje na tržnici.”
Riječka se tržnica, ili Velika tržnica, nalazi u tri zgrade smještene između luke i Narodnog kazališta te preko puta Palače Modello. Jedna je zgrada rezervirana za prodaju mlječnih proizvoda, druga mesa a ona najbliža moru za ribu i plodove mora. U ribarnici se popnite i na galeriju i uživajte u pogledu na svjež ulov iz Kvarnerskog zaljeva, vrevu i bogatstvo boja. Prodavači voća i povrća su gotovo nagurani na brojnim štandovima u prostoru između tri zgrada i po okolnim ulicama.
Gradska se tržnica pojavila oko kraja 19. Stoljeća uz morsku obalu, nedaleko od mola na kojemu su ribari iskrcavali ulov. Riba, rakovi i plodovi mora su se prodavali na otvorenom a od 1866. godine i pod krovom u ribarnici. Uz tu je ribarnicu 1880. godine započela gradnja novih dvaju paviljona, prema projektu Izidora Vauchniga. Uoči Prvog svjetskog rata je započela i gradnja na novoj ribarnici, prema projektima riječkog arhitekta Carla Pergolija.
Na stranicama grada rijeke Visit Rijeka doznajemo i kako je « Pergoli je u oblikovanju pokazao naklonost bečkoj secesiji. Na to upućuje kamena dekoracija, rad venecijanskog skulptora Urbana Bottassa. Riječ je o kapitelima, četiri fontane u unutrašnjosti ribarnice, te ukrasima na pročelju.
Oko stupova i na pročelju Bottasso je poslagao brojan morski životinjski svijet, čineći to tako vješto kao da se odlučio osobno prihvatiti prodavačkog posla. Kameni rakovi, hobotnice, ribe i školjke ostavljaju dojam živih, pozivajući prolaznika da se približi ribarnici, u kojoj će pouzdano naći nešto za svoj stol.»
Popularna “Placa” radi svaki dan od 6.30 do 14 sati, a nedjeljom od 6.30 do podne.
Adresa: Ulica Vatroslava Lisinskog 2, 51000 Rijeka, Hrvatska
Više fotografija pogledajte u slikovnici
Izvor objave i link na originalan tekst: Okusi.eu
Fotografije; Okusi.eu
Autor; Helena Varendorff
[:]
Proljetna oda radosti
[:HR]
Zanimljiva putovanja, egzotični recepti, obilasci šarenih tržnica svijeta ili oživljavanje drevnih jela - dio su kreativnog svijeta našeg partnerskog portala Okusi.eu. Fotografije i putopisi koje nam serviraju svakodnevno, dio su raskošne kozmopolitske razglednice njihova gastro svijeta. Stoga vam predstavljamo njihova proljetna razmatranja o viđenim divljim šparogama, prvim domaćim jagodama i proljetnoj janjetini s otoka. Saznajte sve o čudesnom maslačku i čemu sve služi, zašto je medvjeđi luk ultimativni eliksir zdravlja i vitalnosti te zašto su šparoge kraljice povrća.
I zašto volimo proljeće u Lijepoj Našoj.
PROLJETNA ODA RADOSTI
Još uvijek nas tišti zimski blues. Dani jesu nešto dulji, no ne znatno, još uvijek smo okovani kaputima i čizmama. Večer na sofi pod dekicom nam je još svima apsolutni prioritet. Sanjamo plaže, bose noge i sunčeve zrake. Jedemo buncek sa zeljem, zaseku na kruhu i kisele krastavce. Zimski san u punome jeku.
Sjećam se kolege Britanca koji se u Zagreb doselio u travnju i na njemu se moglo primjetiti da zaista uživa u svemu što Zagreb pruža. Negdje u listopadu je došao u ured, potišten i nekako iznerviran činjenicom da su sve lijepe žene Zagreba nestale. Pitao me tad gdje li su nestale te sve zgodne cure, vreva na ulicama i općenita pozitiva u zraku. Ja sam mu dogovorila da stiže zima i da se svi drže tople kuće neka se strpi do kraja ožujka.
I tako bi. Krajem ožujka, sve se polako budi. Svi izlazimo iz svojih brloga, hvatamo se za glavu od kilograma nakupljenih tijekom zime, planiramo fizičke aktivnosti i nadamo se boljem sutra. Ono što nam dodatno ulijeva optimizam nakon depresivne i mračne zime jest povratak šarenila ili bolje rečeno, zelenila na tržnice. Kao eksplozivne vijesti o nevjerojatnom otkriću šire se informacije o viđenim divljim šparogama, prvim domaćim jagodama i proljetnoj janjetini s otoka.
Proljeće nam vraća sve za čime smo tijekom zime čeznuli i sve ono što nas raduje i čisti od zime. Moje omiljene proljetne namirnice su šparoge (divlje i kultivirane), list maslačka i medvjeđi luk.
Šparoge su apsolutne kraljice povrća. Veselje kojim kuham prve šparoge sezone je usporedivo osjećajem bosih nogu na toplome pijesku. Šparoge su prave nutricionističke bombe i s lakoćom se može reći da spadaju među superhranu zbog svojih svojstava. Prepune su vitamina A, C, K i E, vlakana, željeza, folne kiseline, fosfora, bakra, mangana te selena. Ubrzavaju oporavak organizma nakon bolesti jer potiču rad jetre i žuči te se krase diuretičkim djelovanjem i samim time čišćenjem organizma. Ujedno, blagotvorno djeluju na krvne žile i srce zbog biljnog pigmenta luteina.
Maslačak je vrlo sličan šparogama jer ima onu krasnu gorčinu koja nas vraća među žive nakon zimske hibernacije. Cijela biljka je jestiva – od korijena do cvijeta. Još se uvijek sjećam bakinog sirupa za kašalj od cvjetova maslačka, a nakon pretjerivanja u jelu i piću, najbolji lijek dan nakon je čaj od sušenog lista maslačka koji pomaže u čišćenju organizma, posebno jetre. Listovi obiluju vitaminima A, C, D i B te željezom, magnezijem, cinkom, kalijem, kalcijem, manganom i bakrom.
Svježi list maslačka je apsolutna delikatesa i moj omiljeni način pripreme je salata s tvrdo kuhanim jajima ili krumpirom.
Medvjeđi luk ili srijemuš je samonikla biljka srodna s lukom i češnjakom koje je prema nekim istraživanjima u upotrebi već 5000 godina. Jednako kao i sva proljetna blaga i medvjeđi luk je prepun dobrih vitamina i minerala te blagotvorno djeluje na organizam. Listovi su prepuni vitamina C i dokazano djeluju na snižavanje krvnoga tlaka. Kolokvijalno se često kaže da nešto liječi kugu i koleru, no medvjeđi luk se u povijesnim knjigama spominje kao ljekovito sredstvo za ublažavanje upala i groznica, pa tako i kuge i kolere. U kulinarstvu se koristi u raznovrsnim jelima od Europe do Azije da je prava poslastica tijekom vrlo kratke sezone.
Uz gore opisane oblizeke, bilo bi nepravedno ne spomenuti rotkvice, mladi luk i češnjak, matovilac, prvi krumpir, slatki grašak, predivne artičoke i mirisne jagode. Proljetnu otočku janjetinu koja obiluje aromama bilja koje se počinje buditi nakon zime. Proljetni pilići su nešto čega se sjećamo iz djetinjstva (ako ste stariji od 40) jer je danas tržište piletine tuga i jad i naći onu pravu piletinu s okusom piletine je ravno dobitku na lotu.
I prije kraja, danas se u supermarketima i na tržnicama može naći sve i kad i nije sezona. Hrana leti avionima, uzgaja se hidroponski u staklenicima bez sunca i mjeseca. I možemo jesti šparoge i artičoke 365 dana u godini, no morate priznati da ne šmeka kao ono što nas na placu čeka za par tjedana.
Živjelo proljeće!
Autor: Maša Taylor
Fotografije i tekst: Okusi.eu[:]
Bečka tržnica koja odiše duhom secesije i orijenta: Upoznajte Naschmarkt
[:HR]Planirate li posjet Beču, poslušajte preporuku naših vrsnih putopisaca i gastro putnika s Okusi.eu i neka se tržnica Naschmarkt, svakako nađe u obaveznim koordinatama razgleda carskog grada a koji nam je zbog svoje blizine idealna izletnička lokacija. Tržnica Naschmarkt je autentična bečka institucija te nezaobilazna atrakcija svih posjetitelja Beča, a mi vam donosimo sve o toj glasovitoj tržinici iz pera naše suradnice sa portala Okusi.eu.
Naschmarkt - glasovita bečka atrakcija 
Naschmarkt nije obična tržnica. On(a) odiše secesijom i bečkom tradicijom ali i duhom orijentalnog bazara. Naschmarkt je tržnica s višestoljetnom tradicijom koju niti višestruko seljenje lokacije nije uspjelo ugasiti. Od Pepel-tržnice (Aschenmarkt), nazvane tako zbog blizine bivšeg odlagališta pepela i smeća, nastala je Gric-tržnica (Naschen = grickati) zbog raznih delikatesa koje su se tu mogle kupiti. Naschmarkt tako 1905. godine dobiva svoje službeno, sadašnje ime, a preseljenjem iz Freihausa, dijela 4. bečkog okruga na mjesto natkrivene rijeke Wien (Beč), Naschmarkt dobiva i svoju konačnu lokaciju.
Naschmarkt je danas prava bečka institucija te nezaobilazna atrakcija svih posjetitelja Beča. U paviljonima izgrađenim u secesijskom stilu smjestile su se male trgovinice, najčešće vrlo golo i oskudno opremljene jer se prodaja uglavnom odvija ispred njih. Tu se može kupiti sve što ima veze s hranom: voće i povrće, meso i riba, kruh i sir te mnoge druge delikatese kao npr. perzijski kavijar, sushi i oštrige. Brdima šarenih začina je također teško odoljeti. Razni kulturni utjecaji, od starih bečkih do balkanskih, orijentalnih i azijskih vidljivi su od štanda do štanda. Zatvorite oči i gužva, mirisi i buka prenijet će vas u daljine istoka, na kakav orijentalni bazar. S jedne strane arapski prodavači izvikuju glasno „kebab, kebab“ a s druge izraelski prizivaju na „falafel, najbolji falafel u gradu“.
U nizu paviljončića u paralelnoj „uličici“ tržnice, smjestili su se mali restorani, od onih s bečkom tradicionalnom ili talijanskom kuhinjom do onih iz Vijetnama, Koreje ili Tajlanda. Pojedite palačinke na sto načina pijući punč ili pak sirove oštrige pijući šampanjac. Njih primjerice nude Nordsee ili štandovi Gruber i Umar Fish. Umar ima i odlično posjećen restoran s ribom i školjkama. Orijentalnu hranu nude Neni ili pak već kultni Naschmarkt Deli u kojem je ponekad teško doći do slobodnog mjesta, posebno kad gostuju DJ-i.
Ili možda zato što vam se može dogoditi i da se gurate stol do stola uz poznatu holivudsku zvijezdu a koja je upravo tu jer zna da je nitko „neće“ prepoznati niti vući za rukav. Li’s cooking ima divan sushi a Indian Pavillon indijsku hranu. Jela nema puno ali su ukusna i pripremljena pred vama. Kako mali i originalni štandovi i paviljončići na žalost bivaju progutani od raznih jačih divova, nije loše podržavati ih i kupovati primjerice začine upravo od njih. Kod Indijca Abrahama možete kupiti sve azijske začine pa i one svježe poput limunske trave ili tajlandskog bosiljka. Gospodin Abraham prodaje i odlične Samosas koje stižu još vruće!
Kupujući i šetajući tržnicom možete svratiti i na koji usoljeni krastavac, jedan od bečkih klasika i specijaliteta. Njih prodaje jedan pravi stari bečki gospon koji je štand naslijedio od svojeg oca. Danju je na štandu, a navečer ga možda sretnete u fraku, dok juri na bal ili koncert u Musikverein. Jer imati štand na Naschmarktu je i strast, a ne samo potreba. Kod ovog gospona ne morate kupiti cijelu staklenku krastavaca nego zatražiti i jedan jedini krastavac za probu, koji će vam gospodin „upecati“ iz velike drvene bačve, a odmah potom na kušanje ponuditi i male krastavčiće.
Odlični su, nemojte odbiti. Pojedite sve odmah, onako krckavo pa se bacite i na jednu od dvije vrste kiselog zelja. U jednoj od bačvi se krije i „sarma kraut“ odnosno cijele glavice kupusa, koje su međutim nešto manje kisele od naših.
Subota je dan kada seljaci iz okolice Beča, pokrajine Gradišće (Burgenland) ili čak iz susjedne Mađarske dovoze svježe voće i povrće te razne specijalitete poput kobasica, kolača, ukiseljenog povrća i sličnog. Nađe se tu obavezno i nekoliko mesara ili prodavača proizvoda od divljači, sira ili uzgajivača riba. Bez obzira na pregolemu gužvu subotom je najzabavnije otići jer se već u ranu zoru otvara najpoznatiji buvljak u Beču. Za foodije pravi raj! Ljubitelji starinskog posuđa, lonaca ili pribora za jelo će sigurno naći nešto što im je „potrebno“.
Nedjeljom tržnica na žalost ne radi, ali zato je sve druge dane otvorena čak do 7-18 sati. Prazan želudac, po mogućnosti pun novčanik, ceker ili kolica, dobro društvo i više nego ugodan dan je zagarantiran!
Naschmarkt
Wienzeile 1,
1040 Wien, Austria
Autor: Helena Varendorff
Fotografije: Okusi.eu
[:]