Intervju: Vinko Prizmić, pročelnik GSS-a
IAKO NAS NEDVOJBENO RADUJE ŠTO JE HRVATSKA U SVIJETU SVE VIŠE PREPOZNATA KAO ATRAKTIVNA DESTINACIJA ZA AVANTURISTIČKI TURIZAM I AKTIVNI ODMOR, ZA DJELATNIKE HRVATSKE GORSKE SLUŽBE SPAŠAVANJA PORAST BROJA TURISTA ZNAČI POJAČAN OPREZ I VEĆI BROJ POTENCIJALNIH NESREĆA. UNATOČ UVRIJEŽENOM MIŠLJENJU DA SU STRANI TURISTI UJEDNO I NAJNEOPREZNIJI, SPASIOCIMA NAJVIŠE GLAVOBOLJE ZADAJE UPRAVO DOMAĆE STANOVNIŠTVO. OSJEĆAMO SE SIGURNIJIMA ZNAJUĆI DA SU NAŠE ATRAKTIVNE LOKACIJE POD NJIHOVIM BUDNIM OKOM, A NA TU TEMU PORAZGOVARALI SMO SA GOSPODINOM VINKOM PRIZMIĆEM – PROČELNIKOM HGSS SLUŽBE.
- Koliko dugo se bavite ovim poslom? Kako ste se opredijelili za zanimanje spasioca?
U gorskom spašavanju sam službeno punih 40 godina. Dakle puni radni staž sa tisućama akcija spašavanja. Ali to ne smatram poslom, jer to je darovano vrijeme i rad. Paralelno s time odrađivao sam svoj „posao“ inžinjera elektrotehnike i druge poslove kroz svoj radni vijek kako bih ja i moja obitelj mogli i od nečega i živjeti. Moj rad i rad molih kolega u HGSS-u puno je više od „posla“. To je poziv kojem smo se posvetili. Biti stalnoj pripravnosti od 0-24 sata 365 dana u godini i biti na raspolaganju ljudima koji trebaju pomoć, način je života. To je poziv koji zahtjeva visoku motivaciju, vrhunski profesionalizam, jer se radi o zadaćama izuzetne složenosti, međuovisnosti u dramatičnim uvjetima i uvjetima viskokih rizika po vlastiti život. Takvo što se ne može raditi samo zbog novca i zato u svijetu ovaj „posao“ u pravilu rade volonterske službe, koje čine najbolji alpinisti i gorski vukovi neke države. Njma su najopasniji ponori, orkanska nevremena ili napori, zapravo način života i zato mogu i tamo gdje tehnika i drugi ne mogu.
Kao mladi alpinist i speleolog postao sam posjednik vrijednih vještina koje mogu biti korisne ljudima i društvu u kojem živim. Osjetio sam se pozvanim i prozvanim. Naprosto nisam se mogao oglušiti a da ne stavim to svoje znanje na raspolaganje svima kojima ono može pomoći. To je kao da u džepu posjeduješ vrlo vrijedan lijek koji može nekome spasiti život, a ti ga čuvaš samo za sebe. Tada sam 1973. godine primljen u HGSS i od tada sam sav u tome. Članstvom u HGSS-u prihvatio sam odgovornost za vlastitu sigurnost i tuđe živote. Pitanje nečijeg pa i vlastitog života i smrti je najvažnija stvar na svijetu, a onda to prirodno traži vrhunski profesionalizam. To tada nije samo „zanimanje“ zato jer te to zanima i zato što radiš taj „posao“. To je poziv kojem se moraš potpuno posvetiti, jer smo mi ljudima najčešče posljednja nada za život. Kad radiš nešto što želiš, a ne zato što to moraš ili zbog plaće i kad posjeduješ svijest o važnosti onoga što radiš, tada je prirodno da imaš vrhunski profesionalizam i rezultate. Srećom po hrvatske građane i turiste, Hrvatska ima visoko profesionalno ustrojenu Službu.
SPAŠAVANJE JE POZIV KOJEM SMO SE POSVETILI
[nivo effect=”fade” directionNav=”button” controlNav=”true” width=”600px” height=”360px”]
[image]http://hotspots.net.hr/wp-content/uploads/2013/12/Vinko-prizmić.jpg[/image]
[image]http://hotspots.net.hr/wp-content/uploads/2013/12/Vinko_Prizmic1.jpg[/image]
[image]http://hotspots.net.hr/wp-content/uploads/2013/12/Zmaj057.jpg[/image]
[/nivo]
- Što kažu statistike? Da li je broj nesreća zadnjih godina u porastu?
Broj nesreća na žalost je u stalnom porastu unatoč značajnim naporima preventive. Da nije tog preventivnog djelovanja, situacija bi bila dramatično lošija. Obukom turističkih vodiča, izradom sigurnih zemljovida, edukacijom i projektiranjem sigurnosti, trasiranjem staza, skloništa, signalizacijom itd., učinjeno je dosta toga. No to na žalost nije potpuno rješenje. Broj intervencija neumoljivo raste 20-25% godišnje. Po zakonu velikih brojeva očekujemo udesetorostručenje nesreća i intervencija u budućnosti. Razlog su globalni trendovi, porast broja posjetitelja i novih ljudskih turističkih, sportskih pa i gospodarskih i prometnih aktivnosti na prostorima koje pokrivamo. Prije desetak godina nije bilo gotovo nikoga na Cetini. Danas govorimo o 150 000 ljudi koji kroz rafting ili neke druge aktivnosti borave na tom prostoru. Kada negdje mate 150 000 ljudi, možete u promilu statistički izračunati da će određenom broju ljudi zbog iznenadnih zdravstvenih poteškoća zatrebati pomoć. Ako tome pribrojimo i rizike zbog mogućih ozljeda, tada se račun dodatno uvećava. Prije nekoliko godina na Kamešnici ili Dinari , osim nas i rijetkih planinara, nije bilo nikoga. Sada tamo već ciljano dolaze turisti koji se još prije dolaska u Hrvatsku, interesiraju za puteve i moguće sadržaje. Neke agencije žive od takvih turista. Ljudi sve više lete padobranskim krilima, voze bicikle po bespuću, trče i provode raznorazne aktivnosti ne samo ljeti, nego i zimi. I sve veći broj domicilnog stanovništva prepoznaje atraktivnost tih prostora. To je velika mogućnost razvoja hrvatskog turizma, ali to prate i novi sigurnosni rizici. Na to HGSS kao nositelj sigurnosti na prostorima izvan gradova i javnih prometnica uporno upozorava.
- Postoji li određeni uzorak među stradalima? Može li se izdvojiti tip gostiju koji najčešće stradava?
Kad govorimo o turistima, to su u pravilu radoznalci koji bez prethodne pripreme i plana, privučeni i ljepotom neurbane Hrvatske kreću u „istraživanja“. Najčešće se radi o pojedincima koji sami odlaze u takvu avanturu, a kada naiđu i na naizgled bezazlenu poteškoću, kad zalutaju ili ostanu bez vode, tada im je život doslovno ugrožen. Tada nitko osim njih (a često ni oni sami) i ne znaju gdje su i pred HGSS se tada postavljaja nemoguća zadaća – kako ih pronaći u bespuću i pomoći im ? No takvih turista će uvjek biti. I zato godinama upozoravamo da nije „razumno“ pasivno posmatrati i čuditi se da nam gosti istražuju po „našoj kući“ pri tome dovodeći i sebe i nas u nepriliku. To je naša kuća, naš prostor i mogući turistički resurs kojeg HGSS zajedno s lokalnim i turističkim zajednicama, treba prepoznati, a zatim i pripremiti i ponuditi kao siguran i atraktivan proizvod. Trasirati i označiti putove, osigurati vodičku službu, zemljovide, logistiku, infrastrukturu, popratne sadržaje i drugu potporu. I sve to pretočiti u nove prihode, novu sezonu, novu uposlenost i održivi razvoj tih područja.
Zbog toga je HGSS u suradnji s Ministarstvom turizma sačinio platformu na kojoj bi nizom projekata u svim zainteresiranim destinacijama, s županijama i drugim partenerima smisleno i sustavno išli u prepoznavanje mogućnosti i pripremanje takvih prostora. Srećom i EU prepoznaje mogućnosti Hrvatske i spreman je takve projekte financirati kroz EU fondove. U nekim destinacijama s ovakvim projektima i aktivnostima se već sporadično započelo, a i HGSS ima iza sebe već više uspješnih prekograničnih turističkih projekata. No to ne smije biti pojedinačna i improvizirana aktivnost, nego cjelovit pristup uz uvažavanje posebnosti, potreba i mogućnosti svake destinacije. Zajednički standardi, način signalizacije, osposobljenost davatelja usluga i slično, ne smiju se razlikovati od područja do područja. Pri tome su sigurnost i procjena rizika zajednički element svakog takvog projekta. HGSS je temeljem Zakona nositelj takve sigurnosti, a pripadnici HGSS-a poznaju prostor i raspolažu sa svjetskim i vlastitim iskustvima i najboljim rješenjima. Nas kao neprofitnu organizaciju ne zanima profit, ali nas itekako zanima da izbjegnemo ranjivost takve turističke ponude i grozničave potrage za zalutalim i mrtvim turistima u budućnosti. Zato svi mogu računati na nas kao partnere i stručni javni servis. Nismo sretni kad nas se doživljava samo kao alat za nesreće, jer je tada naša pozicija prilično ograničena. Tada, čak i u najuspjelijim akcijama spašavanja, možemo tek umanjiti posljedice neke nesreće i štete koja se već dogodila, što samo po sebi nije dobro. Spašavanja čine tek 10% naše aktivnosti i o tome svi govore, mada glavninu našeg posla predstavlja priprema i preventiva u kojoj imamo blistavih rješenja i rezultata, zbog čega i drugi uče od nas.
- Postoje li neki kulturološki razlozi zbog gosti određene nacionalnosti stradaju „više“?
Nije moguće generalizirati, ali svakako su odnos i tradicija odlaska u prirodu stvar kulture i razine razvoja nekog društva i osobne razine potreba nekog pojedinca. Netko tko ima problema s egzistencijom više razmišlja o tome što će sutra jesti, a manje o putovanjima i potrebama viših sfera. U pravilu obrazovaniji ljudi iz razvijenijih pa i bogatijih društava, skloniji su outdooor aktivnostima. Amerikanci, Francuzi, Nijemci, Japanci…ne žale truda (i novaca) da vide, a posebno i da dožive nešto lijepo i interesantno. Kako uglavnom žive u gradovima, priroda im je svakako interesantna. I to jest velika mogućnost Hrvatskog turizma.
Neke države imaju posebno razvijenu kulturu planinarenja i boravka u prirodi. Među njima su i legendarni Česi koje neopravdano prati glas „kamikaza“, a zapravo su prve lastavice drugačijeg turizma. Konačno, oni su nam otkrili mogućnosti i našeg mora u doba kada su se naši djedovi čudili zašto im je ono toliko interesantno, pa dolaze samo da bi se kupali.
Za stradavanje, uz kulturološke preduvjete, nejpresudniji je broj posjetitelja na nakom prostoru. Jedne godine ima više Francuza, drugi put Čeha ili Poljaka, Slovenaca, Amerikanaca, ali dugoročno sve to statistički prati odnos broja turista neke nacionalnosti u Hrvatskoj. Kada se broj japanskih turista u Hrvatskoj približi broju ovih čeških ili njemačkih, uvjeren sam da ćemo govoriti o neopreznim Japancima.
- Možemo li uopće govoriti u tim terminima?
Mislim da sam uglavnom odgovorio na to pitanje. Skandinavci, Francuzi, Englezi, Česi, Nijemci i svi koji imaju tradiciju i potrebu fizičke aktivnosti u prirodi, biti će skloniji i zastupljeniji u takvim neprilikama. Ali u neprilike mogu upasti i oni koji previše vremena provode za šankom ili bilo gdje drugdje. Neprilike kod nas nisu prioritetno uzrokovane neodgovornošću pojedinaca, nego i nekim specifičnostima našeg prostora. Naše planine poglavito uz more nemaju značajnu nadmorsku visinu pa ostavljaju dojam pitomog i bezazlenog. I naše more, plavo i mirno, puno otoka koji izgladaju tako blizu i dohvatljivo, stvaraju privid lažne sigurnosti. Mi koji se bavimo rizicima, znamo da su najvećem riziku izloženi upravo oni koji nisu svjesni da rizik uopće postoji. I upravo to mi moramo zajedno učiniti – pripremiti svoju kuću za sigurno ugošćavanje, trasirati i označiti putove, ponuditi vodiče, upozoriti goste da su naše egzotične obalne planine prave klopke za nespremne posjetitelje, jer tamo bez tri litre vode i skretanjem s puta ulazite u labirint kraških zamki i pogibelji. Upozoriti ih da naše more kada zapuše ljetna bura za plivača ili „pomorca“ na luft madracu zna biti opasno poput oceana. Ali čak i unatoč upozorenjima i najboljoj pripremi po zakonu velikih brojeva i nadalje će biti nesreća, ali u tom slučaju, tada će sva odgovornost biti na onima koji su unatoč iskazanoj brizi domaćina, zapravo sami sebe doveli u nepriliku.
- Možete li izdvojiti neke lokacije u Hrvatskoj na kojima ste imali najviše intervencija?
U pravilu su to obalne planine. Naime obalne planine privuku svojom ljepotom goste s plaže koji su prioritetno došli u Hrvatsku zbog mora i kupanja, a u planine i prirodu idu kao slučajni i nepripremljeni posjetitelji. To su Sveti ilija na Pelješcu, Biokovo, Velebit, Mosor, Učka, čak i brda na nekim otocima, ali tu je i Medvednica. Ona je blizu velikog grada i vrlo je posjećena i ljeti i zimi, što rezultira i velikim brojem naših intervencija.
- Kakve sve opasnosti prijete gostima na nepristupačnim terenima?
Najviše lutanja. Hrvatska je endem svjetskog krša, a krš predstavlja svojevrsni nered, bogatstvo raznolikosti, odsustvo površinskih voda. Iznad je jarko sunce, a dolje bijeli vapnenac koji reflektira i pojačava njegovo zračenje izazivajući sunčanicu i dehidraciju. Gole i relativno niske i naizgled pregledne dinarske planine, kriju dramatične opasnosti. Ako pri silazu sa Svetog lije na Biokovu promašite put ili ste namjerno skrenuli s njega, naići ćete na labirint stjenovitih provalija dubokih po 20 do 100 metara, na vrtače, škrape i slijepe prolaze. Pri tome gledate u sigurnost doline i more koje vam se čine na dohvatu ruke. Pri unezvjerenom traženju izlaza, iscrpljujete se, a izloženost suncu i dehidracija dodatno slabe koncentraciju, pa lako dođe do greške i ozljede. Ako ste sami, tada sebi više ne možete pomoći, a nema nikoga drugog tko uopće može znati gdje ste niti da vam uopće treba pomoć. Zbog toga smo ovog ljeta u samo dva dana i samo s Biokova spustili dvojicu mrtvih turista, a takvih bi bilo i puno više da ih nismo na vrijeme našli, poput izgubljene Australke na Omiškoj Dinari i drugih.
- I za kraj, postoji li neki spasilački podvig na koji ste posebno ponosni?
Svaka akcija u kojoj smo nekome spasili život ili mu pomogli, olakšali razlog je za ponos. A osobno ih imam na tisuće. Pomažući drugima osjećamo se dobro i sami sebi smo nekako vrijedniji i zadovoljniji sobom. Ponosan sam i jer smo nedavno bili po drugi put domaćini svjetskog spasilačkog kongresa IKAR-CISA, što je samo po sebi veliko međunarodno priznanje našoj kvaliteti. U listopadu smo u Bolu na Braču, od najboljih na svijetu dobili sva moguća priznanja i uvažavanja. Ponosan sam, jer smo pred 500 delegata i najboljih spasilačkih službi svijeta, predstavili Hrvatsku u najboljem svjetlu. To je prvi put u povijesti da je takav skup organiziran na jednom otoku. Ponosan sam što smo neupitni dio te svjetske elite. Amerikanci koji će biti slijedeći domaćini ovakvog skupa, javno su izrazili bojazan da ne mogu nadmašiti jednu malu Hrvatsku. Nijemci i Švicarci su došli sa čak dva svoja spasilačka helikoptera, koje su s punim povjerenjem prepustili nama kako bi baš mi svima ostalima demonstrirali najteža spašavanja. Ali i žalosti me činjenica da taj relevantni svjetski skup nije počastio svojom nazočnošću ni jedan ministar naše Vlade. Nisam iznenađen, nego samo žalostan, jer je to slika jednog stanja koje traje godinama i svjedoči o dugotrajnom odnosu državnih institucija, čak i onih resornih, prema HGSS-u. To je i poruka, jer su mogli barem poslati telegram, ako već nisu mogli doći zbog nas i s nama podijeliti naš ponos. Ali nisu! Zašto?
Da li je to neka nelagoda, neodobravanje ili nas ne doživljavaju kao nešto važno i svoje? Naime HGSS nije državno tijelo iako Zakonom „obavlja djelatnost od interesa za RH“.
Možda i zbog toga već 20 godina unatoč dosegnutoj svjetskoj izvrsnosti i rezultatima te evidentnoj potrebi za našim djelovanjem, nemamo rješene osnovne materijalne, zakonske uvjete, prostor, opremu….
I baš zato najveći podvig na kojeg sam ponosan je činjenica da smo unatoč nedostatku sredstava, nerazumijevanju i ravnodušnosti institucija, pa čak i otporima, baš mi bili pokretači mnogih procesa u Republici Hrvatskoj. Pri tome smo javno upozoravali i prozivali i premijere i ministre i institucije, pokretali i predlagali zakonska rješenja, zagovarali i gradili sustav zaštite i spašavanja, uvođenje broja 112…. Isticali smo da su vrijednost ljudskog života i sigurnost na cijelom prostoru Hrvatske, pitanje etičnosti, prioritet i dugoročni interes svakog društva. Integrirani u vrh svjetske struke, uvodili smo nove sposobnosti i resurse, inzistirali na helikopterima i najvišim standardima pomoći ljudima. Djelatno smo pokazali da se uvijek mora i može učiniti više, jer smo se čitavo vrijeme srčano borili za svaki ljudski život čak i tamo gdje je bilo najteže i na granici mogućeg. Zbog toga su i drugi postali bolji i učinkovitiji, tako da je sada razina pomoći građanima u Hrvatskoj puno viša nego prije To je rezultat koji je puno značajniji od neke naše pojedinačne uspješne akcije. Ova naša akcija je duže trajala i još traje, bila je teška, a izgleda neće biti lakše ni ubuduće, i to je razlog za ponos.
Zadovoljni smo što su u Strategiji razvoja hrvatskog turizma, novi prostori i sadržaji izvan naselja i prometnica, prepoznati kao vrijedni resursi i velika mogućnost za hrvatski turizam, jer na to smo i mi decenijama upozoravali. Zato na kraju moram pohvaliti Ministarstvo turizma, ljude i institucije koji se bave turizmom koji razumiju značaj onoga što radi HGSS. Možda zato sto su jedan od rijetkih resora od kojih se očekuje da zarade novac za proračun, a znaju kolika je ranjivost turizma bez sigurnosti.