Za sada, Procesija “Za križen” se održava sukladno aktualnim epidemiološkim mjerama. Izmjene o održavanju same Procesije su moguće, te očekujemo odgovor Stožera Civilne zaštite o možebitnim promjenama o broju sudionika, pridržavanju mjera i načinu održavanja. U Procesiji je za sada dozvoljeno 50 sudionika i to samo osobe koje odabere Križonoša. Molimo Vas, poštujete odluke Civilnog stožera i pridržavajte se epidemioloških mjera. Procesiju možete pratiti online, putem linka: WEBCAMJELSA.
Procesija u normalnim vremenima
Procesija “Za križen” uvrštena je na UNESCO-ov reprezentativni popis nematerijalne baštine svijeta.
Za križen je pučka procesija koja se već više od petsto godina odvija u noći s Velikog četvrtka na Veliki petak između šest mjesta na sredini otoka: Jelse, Pitava, Vrisnika, Svirača, Vrbanja i Vrboske.
Procesija Za križen nije folklor, ona je autentičan i nekomercijaliziran duboki narodni iskaz odanosti tradicionalnim vrijednostima. No, osim što ima snažno vjersko značenje, procesija je vrlo atraktivna i zbog slikovitosti jer duge kolone paraju noć feralima i velikim svijećama. Iza križonoše i pratnje idu pjevači pjevajući stare crkvene napjeve te ostali puk. Zato domaći i strani gosti u sve većem broju pohode Hvar za vrijeme uskrsnih blagdana, a procesija na njih ostavlja snažan dojam.
Život na otoku pun je radosti i tuge. Hvarani su svoje brige, sumnje, dvojbe, radosti, žalosti i svoje osobne križeve tijekom stoljeća utkali u procesiju Za križen, drevni običaj obilaska Božjih grobova u župnim crkvama središnjeg dijela otoka. Na Veliki četvrtak navečer u isti sat polaze procesije iz šest mjesta: Jelse, Pitava, Vrisnika, Svirača, Vrbanja i Vrboske, posjećuju župne crkve u svim navedenim mjestima i nekoliko usputnih kapela, bez da se igdje susretnu jer to navodno donosi nesreću, te se vraćaju u matične crkve u zoru Velikoga petka.
Nije poznato kada su krenuli prvi teški pokornički koraci, kada se netko u našim mjestima prvi dosjetio uzesti križ i krenuti u noć. Povijesni podaci govore da je ova procesija stara oko pola tisućljeća, a postoji nekoliko teorija kako je i zašto nastala. Prva teorija govori da je ona izravno potaknuta krvarenjem malog raspela u Hvaru 1510. g. u osvit Pučkog ustanka koji je uslijedio tri mjeseca nakon tog događanja i potrajao pune četiri godine. Druga govori da je nastala nakon što su se mjesta središnjeg dijela otoka odcijepila od hvarskog kaptola, a treća izvor i nadahnuće ovog običaja pronalazi u duhovnoj svijesti srednjovjekovnog Hvaranina i snažnoj pobožnosti prema Kristovoj muci, smrti i uskrsnuću. Povijesni podaci pokazuju kako od poznatih početaka nije izgledala kao danas. U 17.st. procesija je polazila u Veliki petak prije svitanja (oko četiri sata) i odvijala se samo između dva susjedna mjesta. Tako su Jelšani odlazili u Pitve i Pitovjani u Jelsu, Vrisničani u Svirče i obrnuto… Sadašnji oblik i tijek procesije, pretpostavljeno je, potječe iz sredine 19. stoljeća.
Najstarija sjećanja o procesiji Za križen prenosila su se usmenom predajom. Tako su nekada stari otočani pričali kako je 1886.g. na Veliki četvrtak navečer bilo snažno nevrijeme i padao je pljusak. Načelnik Jelse imao je bolesnu kćer i želeći joj spriječiti moguće sudjelovanje u procesiji, dao je nalog da se zabrani. Usto su zatvorili crkvu. No, tijekom večeri je ispred crkve stigla procesija iz Vrboske i naletjela na zatvorena vrata. Zbog toga su zapjevali strofu Gospina plača“Ne dadu mi pristupiti, nit te sinko poljubiti” i krenuli dalje u Pitve. Jelšani su se tu noć ipak uputili Za križen, vidjevši hrabrost Vrbovljana.
Na Hvaru postoji praznovjerje da se procesije ne smiju sresti jer to, navodno, nosi nesreću. Kroničar mjesta Vrbanj Marko Pavičić u knjizi “Za križen u riječi i slici” piše da je tome vjerojatno razlog što se jedne godine izgubilo dijete. Naime, neko dijete je zaspalo u crkvi i probudilo se puno kasnije nego je procesija otišla. Prestrašilo se i onako zbunjeno krenulo je drugim smjerom i izgubilo se. Pričalo se das u ga pronašli tek nakon tri dana traženja.
Novija povijest procesije Za križen neodvojiva je od turbulentnih ratnih događaja. Na Nediju od polme (Cvjetnu nedjelju), 6. travnja 1941.g. njemački bombarderi napali su Beograd, čime je započeo Drugi svjetski rat u ondašnjoj Jugoslaviji. Na Hvaru su ljudi bili pozvani u vojsku, pa je bilo upitno hoće li se ići Za križen. Ljudi su se uputili usprkos opasnosti i neizvjesnosti. Crkve i kuće su bile u potpunom mraku, a i oni koji su išli u procesiju trebali su ugasiti svijeće i ferale. Tijekom noći javili su ljudima da je Jugoslavija kapitulirala i da mogu upaliti svijeće bez ikakve opasnosti.
Ipak, najbitnija događanja u vezi procesije Za križen dogodila su se dvije godine kasnije. U proljeće 1943. g. je otok Hvar bio pod talijanskom okupacijom, te je procesija zabranjena. No, nekoliko ljudi je zamolilo talijanskog komandanta da je odobri i pristao je, ali uz neizbježan uvjet: uz križonošu može ići još samo deset muškaraca. Žene i djeca nisu smjeli ići. Naglasio im je da će patrola obilaziti cijelu noć, i ako pronađe veći broj ljudi od dozvoljenog, bit će prisiljen hapsiti i strijeljati. Nisu smjeli paliti svjetla niti pjevati i moliti. Svjedoci tog Velikog četvrtka navečer sjećaju se kako je šest crkvi bilo prepuno na ispraćaju, strah se mogao rezati nožem, a ljudi su plakali kao da čovjeka vode na stratište. Malobrojni sudionici procesije sjećaju se kako su u velikom strahu išli od mjesta do mjesta, osluškujući svaki šum, plašeći se patrole. Vrisniški župnik zapisao je te godine: “U pet ujutro išao je narod plačući prema svome križu”. Talijanski komandant, vidjevši snažnu volju i vjeru otočana, rekao je: “Da sam slučajno prije znao što je to i zabranio…sada bih se ubio.”
Ljudi su se nadali da će sljedeća godina biti bolja i da će rat napokon završiti. Nažalost, 1944.g. na našem otoku bila je puna ognja, dima i krvi. Krenuli su masovni zbjegovi, tako i onaj u egipatski pustinjski logor El-Shatt, gdje se iz područja Dalmacije našlo preko 20 000 izbjeglica. Preko radija doznali su vijesti s otoka: prvi put u povijesti procesija Za križen neće biti održana, zbog njemačke okupacije! Te godine šest crkvi mjesta središnjeg dijela otoka zamijenilo je šest pustinjskih baraka i šatora, a drvene križeve iz župnih crkvi zamijenili su jednostavni drveni križevi na brzinu sastavljeni od dasaka pronađenih u logoru. Unatoč snažnom pustinjskom vjetru, procesiju je pratilo više od tri tisuće hodočasnika, a pjevanje i molitva ostavile su snažan dojam na prisutne američke i britanske vojnike. Po povratku u domovinu otočani su donijeli drvene križeve iz daleke pustinje.
Zbog čega se hvarski dječaci, mladići i muškarci prijavljuju za nošenje križa? Što čini jednu od najvećih časti koje otočani mogu doživjeti u životu? Najčešće je riječ o zavjetu, zahvalnosti ili o pretrpljenoj životnoj nevolji i boli. Većina križonoša ne govori svoje razloge, to je njihova tajna. Kako shvatiti najstarijeg križonošu u 20. st., Luku Bojanića koji je 1934. nosio križ za Vrisnik u dobi od 83 godine?! Je li moguće shvatiti trud i muku Svetkota Marijana iz župe Pitve, koji je 1953.g. nosio križ u dobi od nepunih četrnaest godina?! Kako shvatiti želju i volju Hvarana da idu svake godine u procesiju Za križen, bez obzira na ratove, vremenske nepogode, epidemije i razne nevolje? Otočane nije omela ni orkanska bura 1910.g., koja je čak otkidala ferale sa držača. Nije ih omela nevera 1942., ni jak pljusak koji je padao cijelu noć 1978.g., kada su se svi vratili promrzli i mokri, ali se nitko nije razbolio. Nije ih omela pandemija koronavirusa prošle godine. Procesija Za križen duboko je upisana u identitet i srž Hvarana. Noć procesije u svakom otočaninu – bio blizu ili negdje daleko – budi najsnažnije osjećaje, vraća sjećanja i, najvažnije, povezuje njihove korake s koracima predaka te vraća vjeru u bolje sutra.
Više: tzjelsa.hr
