This post is also available in: English
Lijepa Naša se, osim nizom prirodnih i gastronomskih čarolija, može pohvaliti i zavidnom zbirkom nematerijalnih kulturnih dobara na listi UNESCO-a za nematerijalnu kulturnu baštinu čovječanstva – po zastupljenosti prva u Europi, a treća u svijetu!
S obzirom koliko kulturnoga blaga naša domovina čuva i posjeduje, za očekivati je da će se taj popis u budućnosti i proširiti.
Nematerijalna baština obuhvaća različite oblike pučkih i tradicionalnih kulturnih izričaja – jezik, usmenu književnost, glazbu, ples, igre, mitologiju, obrede, običaje i tradicijske obrte, ali i žive zajednice u kojima se ti oblici pažljivo njeguju.
Najpoznatija od njih, ponos Sinja i Cetinske krajine, viteška igra Sinjska alka, ustanovljena je kao spomen na pobjedu Sinjana nad Osmanlijama 1715. godine i u zahvalu Čudotvornoj Gospi Sinjskoj koja je prema predaji spasila Sinj i njegove branitelje. Od tada se, u gotovo neprekinutom kontinuitetu, održava do danas prema Statutu Alke, strogom pravilniku koji osigurava autentičnost i potanko govori o njenom nastanku, svrsi i pravilima, a UNESCO je štiti od 2010. godine.
Ojkavica je karakteristično pjevanje posebnom tehnikom s mnogo melodijskih ukrasa i potresanja na slog „oj“ koji može biti na početku, u sredini ili na kraju pjesme. Dvojica ili više pjevača pjevaju u više slojeva, snažno i glasno, a tekstovi su u pravilu vrlo slikoviti i jedinstveni.
Rasprostranjena je u cijeloj Dalmatinskoj zagori, a u Sinju joj je tradicionalni naziv rera. Na UNESCO-ovoj listi je također od 2010. godine.
I dalje se prenosi s generacije na generaciju ustrajnošću kulturno-umjetničkih društava i folklornih skupina.
Svojim naporima od zaborava spašavaju reru, kao i drugi adut s UNESCO-ove liste – nijemo kolo. Ples s područja Dalmatinske zagore jedinstven je po načinu izvođenja – u kolu, ili češće, u parovima koji se kreću kružno ili slobodno po plesnom prostoru, ponekad uz pratnju rere, gange, ojkavice ili dipli, no u Dalmatinskoj zagori gotovo isključivo bez ikakve glazbene pratnje.
Danas se može vidjeti (iako mnogo rjeđe nego prije) o pokladama, na sajmovima, dernecima, svadbama, lokalnim, regionalnim ili međunarodnim smotrama folklora te na lokalnim priredbama u povodu blagdana zaštitnika župa.
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske štiti brojna ugrožena nematerijalna dobra, s ciljem razvoja, zaštite i njegovanja, i najvažnije – očuvanja. Jedno od tih dobara je i umijeće gradnje lađe u Otoku kod Sinja tradicijska je posebnost ovoga kraja, usko vezana uz položaj naselja Otoka uneposrednoj blizini rijeke Cetine.
Pisani tragovi o početcima gradnje lađe ne postoje, a najstarija sačuvana lađa stara je sedamdesetak godina. Način privređivanja (pretežno poljoprivreda), brojnost stanovnika te sam položaj naselja, glavni su razlozi što su stanovnici naselja Otoka imali veću potrebu korištenja lađe od ostalih naselja u okolici. Ovisno o dubini rijeke, veslalo se i sjedeći i stojeći.
Godišnji pokladni ophodi mačkara podkamešničkih sela s područja gradova Sinja i Trilja te općine Otok, imaju dugu tradiciju održavanja i najbolji su pronositelji i čuvari pokladnih običaja u tim krajevima.
Jedinstven su i izvoran način prikazivanja drevnih običaja protkanih zvukom mačkarskih zvona i drugih popratnih rituala. Najatraktivniji dio povorke čine bučni i šareni didi. Na glavama nose ovčje mišine u visini do 1,5 metra, a oko struka zvona.
Obučeni su u staru odjeću s našivenim raznobojnim resama. Utjelovljuju obrednu borbu dobrih duhova sa zimom, koju tjeraju bukom i skakanjem. Didi s Kamešnice nedavno su bili gosti poznatog karnevala u Samugheu na Sardiniji i uspješno pronijeli dašak tradicije izvan domovine.
Klapsko pjevanje je tradicijsko višeglasno homofono pjevanje bez pratnje instrumenata. Klapske pjesme su prepoznatljive po svojoj unutarnjoj glazbenoj strukturi, harmoniji, melodiji i sadržaju tekstova. Usprkos raznim vanjskim utjecajima, klapska pjesma do danas je zadržala svoju izvornost i uvijek vjernu publiku.
Jedan od dragocjenih starih zanata kojem prijeti izumiranje –tradicijsko lončarstvo ručnoga kola iz Potravlja od 2013. ima status nematerijalnoga kulturnog dobra, a Ministarstvo kulture Republike Hrvatske nominiralo ga je za zaštitu UNESCO-a. Unašim krajevima poznato još od 4. stoljeća pr. Kr., u većem dijelu Europe to je lončarstvo odavno ustupilo mjesto lončarstvu „nožnoga kola“.
Jedinstveno umijeće izrade glinenoga posuđa na ovaj način do danas se sačuvalo samo u selu Potravlje u općini Hrvace i to u dvjema obiteljima – Jure Knezovića, u kojoj danas posuđe izrađuju njegovi sinovi Ivan i Pile te onoj Jurina brata Dušana Knezovića.
otravski lončari – bakrari – opskrbljivali su svojim proizvodima Cetinsku krajinu i širi prostor Dalmacije.
Vlastite proizvode prodavali su po sajmovima, a prodaju ih sve do naših dana u Sinju, Trilju, Zadvarju, Vrlici, Metkoviću, Benkovcu, Splitu i drugdje. Sada se uz neke tradicijske posudeuporabne vrijednosti izrađuju i one novih oblika i namjena: amfore, lonci za cvijeće (pitari) te razni minijaturni oblici tradicijskoga posuđa koji su unikatni suveniri.
Od iznimne je važnosti sačuvati ovaj dio naše tradicijske kulture i omogućiti mu nastavak života prenošenjem tog umijeća na mlađe naraštaje. Turistička zajednica grada Sinja, uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, upravo s tim ciljem redovit održava radionice tradicijskog lončarstva ručnoga kola iz Potravlja, za što je i primila nagradu Plautilla u kategoriji Najbolji kulturno turistički proizvod. Izvrsna posjećenost i povratne informacije sudionika, domaćih i stranih, osobito najmlađih, ulijevaju nadu opstanka i ponovnog procvata ovoga zanata.
Očuvanje ugrožene nematerijalne baštine važan je faktor ne samo kulturnog i nacionalnog identiteta, već i nastojanja da u skladu s održivim razvojem ova jedinstvena i neprocjenjiva dobra obogate sjajnu turističku ponudu te raznolikošću privuku dobrodošle goste.
Više: www.visitsinj.com
This post is also available in: English
