Aktivni odmor

golly&bossy ispod ekvatora i iza Wallaceove crte

Dragi Naši,
Izvještaj s našeg jugoistočnoazijskog putovanja započinjemo s njegovim krajem, s otočićima Gili. Gili su tri mala, mala otočića odmah uz Lombok, a Lombok je otok do Balija.

Tri su Gilija: Gili Trawangan, Gili Meno i Gili Air, a mi smo bili na Trawanganu. Do njega samo došli iz balineške luke Padang Bai nekim brzim brodom tipa naš katamaran samo nije katamaran nego obični brod. U Padang Baiu smo se ukrcali na nekom normalnom pristaništu, ali čim smo došli na Trawangan počela je avantura. Jer nema pristaništa, nego se brod zabije ravno u pijesak, vi priko malih skala izađete ravno u more, a lokalci onda iz ruke u ruku prebacuju kofere do plaže. Aha.

Da biste znali na koji ste Gili pristali, svako je pristanište-plaža obilježeno šarenim imenom.

Na Gilijima inače nema prometa, tj. nema vozila s motorom na unutrašnje izgaranje. Samo bicikle, električni skuteri i kočije s konjićima. Konjići su mini, veličine našega tovara, a kočijice su slatke i žute.

 

Sto godina samoće
Giliji su koraljni otoci, pjeskoviti su, i sve je pržina. Ulice nisu asfaltirane, eventualno popločane, ali ni to nije najšesnije izvedeno. Cilo nas je vrime zapravo mučilo kako nam je sve to poznato, ali nismo se mogli sjetit na što nas podsjećaju misto. A tek onda kad smo se vratili, sjetili smo se. Macondo! Mitski Macondo!


Prašina, vrućina, konjski izmet i kokoši

Ali, ne dajte se zavarat, nije sve tako bijedno. Iza ovih zidova kriju se vile i hotelčići i bungalovi.
A ovo na predzadnjoj slici se vidi džamija. Cila Indonezija je većinom muslimanska, samo su na Baliju većinom hinduisti, a Lombok je opet muslimanski, pa tako i Giliji. Ovo je nova džamija, još se gradi, što ne znači da će se paralelno sređuje i okolna infrastruktura.


Džamija je prekrasna, s ovim prozračnim minaretom djeluje čak i mediteranski.

O Gilijima i kornjačama
Giliji su u prošlosti bili nenastanjeni, eventualno bi se na njih sklonili ribari.
Onda su za vrime 2. svjetskog rata Japancima služili kao osmatračnica i zatvor, a onda su se Lombočani sjetili da bi tu mogli uzgajat kokosove palme i poslali zatvorenike s Lomboka da rade na plantaže. Plantaže su propale, ali onda su došli turisti. I ostali. I zatvorenici su ostali i sad su oni lokalno stanovništvo. “I’m an original Gili boy. Born and raised” reka nam je jedan mladac kad smo se iskrcali.

Nisu baš lokalci lipi, dosta su mali i zdepasti, a zato što su muslimani, žena se puno ni ne vidi. Možda su one lipše. Al svejedno, svi su ljubazni i srdačni i hoće pomoć i učinit.

Ali bili smo seli na kafu u jedan fini hotel i gledamo konobare, svi šesni, lipi, visoki. I pitamo mi našega konobara da odakle je. S Lomboka, govori. Aha, vidi se da niste odavde, odgovorili smo mu.

Giliji su inače poznata destinacija za ronioce, a i mi smo htili malo uživat u podmorju zato smo išli na ronilačku turu, ali onu za masku i peraje, ne onu za boce. A tako smo imali priliku i obać sva tri Gilija.

Ono što nam se ni baš svidilo na toj turi je da se baš ne poštuje priroda. I inače ni baš najčistije, mogli ste vidit na slikama ulice. Kad smo bili na Havajima (klik) na sve smo morali pazit. Ne smiš ovo, ne smiš ono, poslušaj predavanje prije nego uđeš na plažu, ne gazi na koralje, ne hrani ribice, ne uznemiravaj kornjače…

A na Gilijima kad smo doplovili do kornjača, kornjače su ležale na dnu, na nekih 5-6 metara dubine. Ležale i gledale svoja kornjačasta posla. Nisu se najnajbolje vidile jer su ipak bile malo dublje, ali opet, vide se u svojem prirodnom elementu. Ali onda bi lokalac koji nas je vodio, da ne bi mi turisti ostali zakinuti, zaroni do kornjače i povuka je za peraju gore da je mi bolje vidimo. To misto di smo bili još se zove i Rezervat kornjača, a kad tamo jadne kornjače, samo ih se gnjavi i ne da im se mira.

Kad smo se napokon okanili kornjača, došli smo i do drugog mista di su nam dali kruh da hranimo ribice. A to se ne smije, naučili smo na Havajima, jer prvo kruh nije dobar za probavu ribica, drugo tako će ribice postat agresivne i treće mogu te i ugrist jer nisu to baš ni tako sitne ribice. Nismo imali aparat što snima pod more, ali virujte nam, nisu to gavunići nego malo veće ušate.

Ali, osim toga, sve nam je bilo lipo. Koralji su lipi i šareni, ribice su lipe i šarene, kornjače su cool, a more je toplo. A i Gili Air i Gili Meno su lipi. Mislimo, vidiš jednega, vidiš sve, ali svejedno, neka smo mi i to obašli.

Ovo su Gili T (skraćeno od Trawangan, jer ko će to izgovorit) u pozadini i Gili Meno ispred. Gili T još i ima neku uzvisinu, nekih 30 m visine, a na Menu i Airu su najviše točke odašiljači za mobitele.

Inače su svugdi uz obalu na Baliju znakovi evakuacije u slučaju cunamija. A baš smo mislili da na Gilijima nema ni znakova jer se nema ni di uteć. Val bi samo proša iznad palmi i odašiljača.

Plaže i zaštita od sunca

Kad smo u Padang Baiu čekali da se ukrcamo na brod za Gilije, gledali smo turiste koji se iskrcavaju u povratku s Gilija. Svi su bili izuzetno sretni i izuzetno izgoreni. Baš izgoreni. Gledali smo ih i mislili: ma nećemo mi ovako izgorit, mi smo isto otočani, znamo mi kako sa suncem.

Ali ne, izgorili smo. Izgorili smo kako zadnja Čehinja. Džaba nam faktor 50 kojega smo mazali preko faktora 30. Koban je bi ronilački izlet jer se na barci najviše izgori, nije da nismo znali. Pridodajmo tomu bile plaže i sunce koje se odbija od bilog pijeska na dnu i dobijamo recept za reš-pečenega turista. Mi smo zapravo bili Česi i Nijemci koji misle da je dalmatinsko sunce isto kako i njihovo sunce doma. Ali ne, sto puta je jače. A gilijevsko sunce je još sto puta jače od našega.

Kad smo se vratili s Gilija, još smo jednu večer bili na Baliju. I u hotelu di smo bili su nudili razne masaže i tretmane. Vidili smo tretman aloe verom i onako crveni išli se odma naručit. Ali, nažalost, hotel je osta bez aloe vere. Sad znate koliko je to traženo. A u dućanima ni bilo ni jogurta za kupit da malo stavimo na facu, da olakšamo jadnoj koži muke. A ništa, trpili smo. Ali koža pamti, govore dermatolozi.

A opet, kako nećemo izgorit kad se na Gilijima nema što činit osim ronit, partijat i drogirat (ali to samo za mulariju 18-22) i bit na plaži. A cili otok je plaža. Tako da ćemo vas sad izgnjavit s zalascima sunca i beskrajnim horizontima i valovima.

Ali s obzirom da je nama trenutno pogled kroz punistru ovakvi, onda i nas puca žal za tropskim morima i povjetarcem u kosi.

Dakle, plaže. S onim ljuljačkama u moru.

Ovo je zapadna strana Gilija T. Nikad se nismo kupali u toplijemu moru. Koliko toplo? Kako čaj, tako je bilo toplo. Al neka, bolje da je toplo nego da je ova ledara koja trenutno vlada vanka.

Kad smo otkrili ovu dole plažu sa stablom, rekli smo, to je to. Mislimo, svejedno smo izgorili, ali koliko bi tek bili da ni bilo ovog skromnog stabalca.

Evo nas u hladu ispod stabalca. Po danu je oseka i zato ima dosta mista ispod u hladu

A ovo nisu kamenčići nego koralji. Aha. Pravi koralji. Mrtvi doduše, ali koralji. Koje onda more stotinama godina kotrlja i pretvara u pijesak.

Uh, kad smo počeli skupljat te koralje nismo mogli stat. Ovi je bili, ovo je plavi, ovi je veliki, ovi ima zanimljivi oblik… Dovukli smo cilu vrićicu doma, a bili bi i cili kufer, samo da samo mogli.

No, vratimo se na našu bajnu plažu i stabalce. Nisu svi turisti blentavi kako mi i znaju kako se zaštitit od sunca. Na primjer ove Koreanke ili Japanke, što već, koje se kupaju u haljinama i šeširima.

A onda smo tu s crvenim kapelinom vidili kasnije u điru. I dalje sva pokrivena. Opreza nikad dosta jer sunce je nemilosrdno, a koža pamti.

Evo još jedna plažna slika, najidiličnija.

A kako bismo se uvik osjećali kako da smo na plaži i ispod stabla, ovo nam je zaslon na mobitelu.

Wallaceova crta

Za kraj se vratimo na početak i naslov. OK, jasno je da smo ispod ekvatora. Ali, što je Wallaceova crta? Wallaceova crta nazvana je po znanstveniku Alfredu Russelu Wallaceu, jednom od osnivača zoografije kaže  enciklopedija.hr, a označava razmeđu između azijske i australske flore i faune. I prolazi točno između Balija i Lomboka. Istočno od te crte, tamo di smo i mi bili, već počinju na primjer kakadui i tobolčari. Ovo znači i da smo korak bliže Australiji, svojoj duhovnoj domovini (klik)!

A, iako su Bali i Lombok udaljeni samo 35 km, a to je otprilike koliko od Šolte do Visa, na njima žive drukčije ptice.

Eto, prelazimo meridijane i paralele, brišemo granice, na zadovoljstvo svoje, a nadamo se i naših čitatelja.

Tekst i fotografije: blog.dnevnik.hr/gollynbossy