[:HR]Zanima li vas kako naučiti raditi pogače od najboljih? Kako su golly&bossy naučili pripremati rožatu i mindulate i zašto su ponosni na ta umijeća ter misle da im vrijede više od dvije stečene diplome?
Tko je kultna teta Mila i zašto je njen podrum nulta točka odakle kreću sve stečene životne mudrosti i brojna gastro umijeća? Što su to bile muhe i zašto je dobro čuvati i sabirati sve naizgled nepotrebne sitnice koje poslije u potrazi za svakodnevnim, tako dobro dođu?
Na ta pitanja, koja sabiru na jednom mjestu brojna promišljanja drevne otočne mudrosti, kolekcionarstvo kao metafora šparnog bića domaćice, na umijeće autentične gastronomije kako od malo napraviti puno.. na sve to dobit ćete odgovore u ljupkoj minijaturi naših unikatnih korčulanskih blogera gollyh&bossyh.
Dragi naši
Odlučili smo i Vas i fanove, počastit pričom o pogačama koje čini naša Teta Mila. U našemu životu Teta Mila ima kultni status. Posjeduje ormare prepune retro robe iz Amerike, Australije, Indije, kad Nam služi staklenka, konac, vrića, botun, teća, svašta…sve to možemo nać u nje uredno složeno, čisto i očuvano i sve što Nam treba dobijemo uz obavezan komentar: “Jan čuvan, a Vin mećete! Evo ti sad, ali drugi put mi ne dohodi” i “Je li vidiš kako Mila sve čuva i kako sve dojde u Taj!”. I tako već priko dvadesetipet godišć… “Doć u Taj” u luškemu i blaskemu govoru znači da će nešto “Dobro doć” tj. “Da će poslužit nekoj svrsi” a porijeklo riječi “taj” trenutno istražujemo.
Isto tako, teta Mila nam je cili život govorila da moramo čuvat stvari jer da će “Doć Bile Muhe“. Mislimo da su Bile Muhe personifikacija, metafora, parabola Recesije i Globalnog zatopljenja ili tek praiskonska slutnja invazije insekata iz druge galaksije. Inače, da parafraziramo TBF, svugdi smo bili sve vidili, ali najveće mudrosti u životu stekli smo u Podrumu u naše Tete Mile i na to smo neobično ponosni. Nekad je Teta Mila pogače, lumblije, pršurate, mindulate, pandišpan i ostale domorodačke delicije činila po noći ili u strogoj tajnosti, da joj mi dica ne bi smetali.
Ali, došlo je vrime Traditio legis tj. vrime kad je naša tetka odlučila prenit znanje i sad, kadgod štogod čini, Nas zove da gledamo i učimo. Tako Nas je nedavno naučila činit mindulate i rozatu i mislimo da nam to znanje vridi jednako ko i naše dvi mukotrpno stečene diplome. A niki dan Nas je zvala da dojdemo gledat kako čini pogače. Mi smo došli naoružani fotoaparatom i počašćeni što smo pozvani. I počelo je. U praiskonsku crvenu posudu Teta Mila obično istrese kilo brašna i u to stavi malo aniža:
Onda u to stavi cukar i jedno jaje:
Kvasac tj. kvas:
Šaku soli i to greze, a ne fine:
I mast koja se prethodno razmuti u vrilemu mliku /cca po litre mlike i 2 zlice masti/:
Cukar obavezno:
Kad se to sve stavi u posudu, masa se mora umisit tj. umjesit, dobro izgnječit:
Dok se ne dobije lipo, glatko tisto:
Koje se onda pokrije s dekom i stavi blizu ognja. Naša Teta Mila oduvik tisto pokriva s ovom prapotopnom dekom na prugice koju je još pokojni Dida doni s broda i mislimo da je ona uzrok našeg fetišističkog odnosa prema linijama, kako vertikalnim tako i horizontalnim. O našoj opsesiji meandrima da i ne govorimo…
Kad se nako dobre dvi ure tisto digne tj. uzajde, onda se razvaja s lazanjarom:
I kad se dobro razvaja, onda se formira u pogačice i koje se onda stavu frigat u vrilo uje:
Kad su gotove, izgledaju ovako:
A na stolu ovako:
Ono što Nas najviše veseli u Podrumu je ova tavaja od plastike tj. nadstolnjak kojega u Lumbardi slikovito zovu “napica” (oni rogač npr. zovu “harub” i svaki put odvalimo kad to čujemo):
Ovakvi motivi uistinu vesele, a kuća Tete Mile ih je prepuna i u njoj se uvik osjećamo dobro, sigurno i zaštićeno bez obzira što više nismo Dite.
Volu Vas Vaši.
Čitajte nas na; golly&bossy
[:]
